GLAS
Kakvih sve glasova ima.
Ljudskih. Sopran, mecosopran, alt, kontraalt, koloraturni sopran,tenor,bariton,bas.
Kad smo bili klinci divna gospodja Magdalena Aleksejev,profesorica muzike, te izvede pred table,kaže da otpjevaš nešto.Zauzmem pozu kao Benjamino Đili i počnem -Sve ptičice iz gore spustile se na more. Drugi glas, kaže gospođa Aleksejev.
Krivo mi što nisam prvi.Još od malih nogu nisam volio da budem drugi u bilo čemu. Iste godine pođem u muzičku škole, na prvom času solfeđa shvatim da je drugi glas bariton. Ako je tako,može.Ionako nisam gorio od želje da pjevam u horu sarajevskih još manje bečkih dječaka.
Pa glasovi prirode. Milioni zvukova. Gotovo nečujni treptaji krila kolibrija , gromoglasna rika lavova.
Glas tišine na groblju.
Glas naroda.Utišan do bola.
Glas ljubavi, milozvučan. Glas mržnje,opak. Nježni glas,grub glas,mekan kao duša, tvrd kao čelik, zvonak, tup..
Glas pobune koje se pronese gradom,uznemiri čitavu čaršiju, probudi uspavane,uznemiri čistunce,uzjoguni mirne, podstakne mlade.
Glas nade.Melodija koju svi čekaju da čuju. Vivaldijevio proljeće.
Glas sreće,raspjevani Figaro.Glas tuge. Yesterday.
Glas nadolazeće nesreće. Prijeteći tonovi, kao Betovenova peta.
Glas prognanih, obespravljenih, osiromašenih, upropaštenih. Vapaji koje niko ne čuje.Sound of Silence.S&G.
Glas u glavi. Upozorava čovjeka da nešto ne radi kako treba,da je na dobrom ili lošem putu.
Glas pobjede. Fanfare.
Glas javnosti. Tonovi koji više ne dopiru do ušiju onih koji odlučuju o sudbini naroda.
Glas slobode. Nikada tako glasna kao onda kada su sužnji pjevali o njoj.
Glas umjetnosti. Hor raspjevanih muza.
Glas razuma. Zagubljen i nečujan u kakofoniji ubitačne pucnjave rata i zveketa opljačkanog novca.
Glas glasova. Glasniji od glasa.
Glas koji se mora uskoro čuti. Ili nas neće biti.
ZLOBA
Zloba je otrov..
Zloba je bolest koja ne štedi nikoga,pokosi nevine,uvali u blato poštene,okalja čast slavnih, sruši dostojanstvo plemenitih,oduva kao oluja dobre,onespokoji mirne,naruži lijepe.
Zloba je pogan koju svaki čovjek nosi negdje duboko u sebi. Kod većine je zaključana,čvrsto zavezana,nema mogućnosi da izbije i raširi se kao šumskii požar. Ima onih kod kojih se oslobodi. Ti su najopasniji ljudi na svijetu.
Ljudi imaju puno vrlina i mana. Zloba je najružnija mana. Ti ljudi žive da budu svjedoci tuđe nesreće. Zlobni ljudi sjede na obali nemirne rijeke i naslađuju se mukama onih koje bujica nosi. Svađaju ljude,opanjkavaju i guraju u sukob. Zlobnici kuju zavjere,smišljaju paklene planove,njihova jedina sreća je kada vide nevolje drugih.
Svima i svemu nađu nedostatke. Najljepšoj slici,sjajnom filmu,uzbudljivom romanu,kaskadi predivnih stihova pjesničke posvete životu i ljubavi. Posebna meta su im uspješni,slavni i poznati. Žude da pronađu nešto ružno.Kada ne nađu sami izmisle,povjeruju u to i vatreno brane svoju laž i nepodopštinu.
Izbjegavaju istinu jer po pravilu nikada nije na njihovoj strani.Nemaju prijatelje,oko njih su samo bojažljivi koji im laskaju plašeći se da se zloba ne sruči na njih.
Nekada dođu vremena kada zloba pobijedi.raširi se po polju,zahvati selo i grad,uvuče se u narod,prozlije ga.Živimo u takvom vremenu kada dobrota i čestitost,dobročinstvo i saosjećanje nisu na cijeni jer je zlo raširilo neke nova mjerila i po kojima ljudi treba da žive.
Vrijeme u kojem živimo je dio neke daleke univerzalne kosmičke pravde,kazna za to što smo se olako odrekli sebe,što smo žureći u neko bolje sutra s radošću dočekali i prihvatili da nas do ljepšeg društva vode zlobni mali čovječuljci žedni moći,bogatstva i vlasti.
Tu glupost sada plaćamo.
Zoran Kurtović
Naslovna fotografija, “Odlazak/Departure” ulje na platnu/oil on canvas. 56 x 26 cm. 2012.
Autor Saša Montiljo
.
Od istog autora u P.U.M. magazinu
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.