GALAMA
Ne volim galamu.
Galama donese buku.
Buka je napast.
Kada čujem galamu, odmah pomislim da nekome nedostaje argumentacija u razgovoru. Povećani broj decibela obrnuto je srazmjeran jačini dokaza koje neko pokreće u korist svojih tvrdnji.
Kada vidim da neko glumata, maše rukama i podiže glas,naprasno prekinem svaki razgovor posebno ako se vodi o nekoj ozbiljnoj temi. U galami se nije rodila nijedna pametna ideja.
Znam da će iz galame buka.
Nju ne podnosim. Buka je zlo. Buka me uznemiri. Ne razumijem ljude koji prave buku gdje god stignu i kako god umiju. Deru se na utakmicama, u skupštinskim salama, u bioskopu,na ulici,u kafanama umisle da su veliki pjevači a koriste tri note od sedam, glasovi im škripe kao stari đeram ali revu li revu, svaki čas pozivaju muzikante da im odsviraju onu njihovu, ubiše svima raspoloženje, atmosferi dušu, ali eto, njima je na neki čudnovat način lijepo u toj dernjavi i buci koja za njima ostaje još dugo pošto odu. Na ulicama je buka koju prave tramvaji, automobili, motori, grad nikada ne spava mirno. Uvijek se nađe neki zaostali pijanac da kune i obećava na sav glas da nikada više neće piti, neki klinac koji isprobava trikove na superjakoj jamahi. Buka je opsjela grad, okuprila ga i nema namjeru da ga pusti iz svog bučnog zagrljala.
Moj prijatelj, profesor i reditelj Aleksandar Mandić zvani Manda me nedavno podsjetio na Šopenehaurera i buku.
Neka gospođa koja je stanovala do Šopenhauera imala je naviku da tračari s svojim prijateljicama baš pred njegovim vratima. To čavrljanje treba uzeti kao relativan pojam, jer nije cvrkut ptičica, već kliktaj sokolica koji je umnom filozofu oduzimao koncentraciju za ono čemu je život posvetio – filozofiji koja traži i mir u glavi i mir oko glave. Trpio je to neko vrijeme, ali jedno jutro je sav bijesan izašao iz stana, uzeo štap i …. sve se kasnije završilo na sudu. Kako filozofi nisu estradne zvijezde koje imaju popust kod sudova, Šopenahuer je proglašen krivim i morao je da plaća veliku odštetu gospođi čije je prezime bilo Market do kraja života. Ogorčen presudom, napisao je sjajan esej pod naslovom „O buci“ u kojem je proglasio zvuk za glavnog neprijatelja bilo kakvog ozbiljnog razmišljanja.
To je bilo prije dva vijeka.
Nije bilo pojačala, razglasa, radija, televizije, gramofona, cd, plejkbeka, dj, svega onoga što pomaže običnom ljudskom glasu da dosegne nevjerovatne opsege. Buka je pomogla CIA da uhvate panamskog vlastodršca Norijegu koje se sakrio u ambasadu Ekvadora. Po cijeli dan puštali su muziku iz najjajčeg mogućeg razglasa pred zgradom ambasade, sve dok Norijega, gotovo potpuno ogluvio i sav izluđen, nije izašao i predao se. Kasnije su tu epizodicu iz stvarnog života koristili scenaristi kultne serije Sopranovi.
Sada je koriste stranke da pozovu članstvo na mitinge. To nema veze s Šopenhauerom. Sličnost s Norijegom i Sopranovim i ovim našim nisam još do kraja proučio.
ŽIVOT
Nije lako preplivati Lamanš. Ništa lakše nije ni preplivati običan bazen desetak puta ako to ne radite svaki dan.
Velika je muka popeti se na Maunt Everest. Još veća može biti da se nekako domognete vrha Avale ako vam je jedini uspon do tada bilo pet-šest stepenika u zgradi u kojoj živiite.
Ništa nije lako u životu.
Prava je umjetnost odgojiti djecu, napraviti ljude od njih. Usaditi im radnu naviku, naučiti da budu pristojni, da znaju za red, poštuju istinske vrijednosti, znaju razabrati dobro od lošeg.
Nije lako učiti, završiti školu, zanat. Nije lako raditi pošteno, živjeti od svog rada, napredovati u službi, svakodnevno se usavršavati, pratiti šta je novo u oblasti kojom se baviš, paziti na detalje, jer oni puno znače. Zbog detalja može da se izgubi život, sruši most, rasparaju nove pantalone, izgubi dobijen meč. Muka je biti svaki dan dobar u onome što radiš.
Muka je jer ima onih koji ništa drugo ne rade nego jure tuđe greške, broje izgubljene bitke drugih ljudi, smiju se svakom neuspješnom naporu, rugaju kada vam nekako trapavo izmaknu stvari iz ruke. Mnogo se tih lovaca na tuđe greške namnožilo, parazitiraju na tuđoj nevolji.
Rade na zlobu i pakost, dva goriva s neisrpnim unutrašnjim rezervama. Rade to svaki dan, svaku noć. Ne vide ništa dobro, lijepo, plemenito. Ne uzbuđuje ih raskoš prirode, dobra djela. Ne raduju se velikim dostignućima, epohalnim otkrićima, podvizima, herojstvom. Ožaloste ih sitni mali svakodnevni pomaci običnih ljudi, naroguše se kada vide ljude koji se vole. Zagrljaj ih užasava, srećna porodica onespokoji. Kopaju kao štakori po podrumskim prostorijama života, traže prljavštinu da je na nekoga bace. Plaše se čestitosti i poštenja, hrabrosti i saosjećanja. Čekaju u busijama da kao hajduci, otmu nečiju sreću, oblate je i bace u kanalizaciju.
Sve ih je više i kao posljednje gnjide uvuku se u tuđi život, pljuju i rigaju, ništa im sveto nije. Truju sve oko sebe, ne vide da im život prolazi sramno i beskorisno, da uništavaju i sopstveni porod.
Njima je najveća kazna kada ne obraćate pažnju na te bljuvotine. To ih uništi.
ČARŠIJA
Čaršija je stanje duha i svijesti.
Naše čaršije su čudnovata smješa levantske lukavosti, mletačkog trgovačkog dara, dubrovačke diplomatije, slovenske raspojasane duše i ukorijenjene tuge, krstaške razuzdanosti i barbarizma, osmanlijske lascivnosti, renesansne seksualnosti, austrougarskog mira, sređenosti i zakonitosti, kraljevske pohlepe, socijalistčkog sistema kolektivizacije, s natruhama javašluka, pogubnih posljedica pljačkaške privatizacije i neprirodnog prihvatanja, bez trunke razmišljanja tuđih kulturoloških, antropoloških i socioloških sadržaja.
Čaršija je duboko u nama. Lakše je pobjeći od samog sebe nego od čaršije i njenog mentalieta. Čaršija je naš usud i sudbina.
Čaršija je vrhovni žrec koji svoje poteze, svoje igre s svojim podanicima nikada ne povlači javno, s pompom, uz gromoglasne najave. Čaršija je odavno shvatila zakonitost tehnologije vladanja. Najduža je vladavina onih koji su u pozadini, koji stvore i postave temelje koji će trajati decenijama i vijekovima. Sve se u našim životima, u sve bržem životu i okretanju planete, tehnološkim revolucijama i eksplozijama nauke mijenja, osim čaršije. Ona je jedina nepromjenjiva kategorija. Nju je nemoguće suštinski promijeniti, pogotovo konačno pobijediti.
Čaršija ima svoje standarde, mjere, zakone, propise, tradiciju i običaje. Čaršija sagledava i mjeri stvari iz uzanih vizura ćepenačke filozofije. Čaršija postavi granice koje kontroliše perfidnom podzemnom subverzijom. Niko ne smije biti viši i veći od nje. Majstorski nađe način da skine svaku glavu koja je iznad drugih, ospori svačiji rad, posebno onaj koji je uznemiri jer ga ne razumije pošto donosi novo. Čaršija je ksenofobična i retrogradna, svaki izlet iz dozvoljene i strogo kontrolisane svakodnevnice duboko je uznemiri i upali sve alarme. Skupi se kao napadnuti jež, palaca jezikom kao zmija, prospe smrad kao tvor, ujeda kao bijesan pas. Kao što čopor vukova prvo izdvoji jednu ovcu iz stada, tako i čaršija svojim nepogrešivim senzorima osjeti od koga joj prijeti najveća opasnost, ko nosi svijetlo i sruči svoj bijes u pravom trenutku prvo na njega.
Dođe vrijeme kada se ljudi osokole, ujedine misao i duh, razbiju čaršijsku žaborkečinu, ozrače njenu tamu, upale reflektore na mračnoj pozornici tog teatra apsurda. Čaršija je lukava i podmukla, zna kada treba ustuknuti, zna da se na duže staze neke bitke dobijaju samo bježanjem. Ona se povuče, kao more poslije cunamija. Vrijeba, osmatra, mjerka, čeka. Čaršija je strpljiva, hladna i proračunata. Ne pada u vatru, ne odaje se nesmotrenim i ishitrenim reakcijama. Ona u dubini svog zla tačno zna kada će uzvratiti. Prođu godine, decenije, čaršiji vrijeme ne znači ništa, ona ga je ionako zakočila.
Čaršija se uvijek vrati. Promijeni oblik, spoljni izgled i jezik. Prilagođava se bez suštinske promjene, do one tačke kada ponovo preuzme kontrolu. Kada se to desi, nikada ne likuje, bučno slavi i diže ruke u znak pobjede. Ona zna koja je dužina naših lanaca, niko ne može daleko. Ako i ode, čaršija nađe način da ga ocrni, onemili ljudima, napravi od njega opasnog jeretika i izdajničkog otpadnika.
Čaršija izgubi poneku bitku, ali uvijek dobije rat.
Niko još nije nikada ubio čaršiju.
Zoran Kurtović
Sve fotografije Feđa Ivica i Vladimir Čeh
.
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.