Nives Franić
Nikako uzet pravu mjeru riječima. Pa ti znaj kako to izgleda iznutra.
Luk čežnje zategnut je prije riječi. Dah nestaje i prije izgovorenog. Strah je brži. Pa nijemi i lajavi trenuci. Samoća riječi. Užarena nemoć naglih ispada. Sve to, sve to na putu za neopisivo.
Riječi, pak, daju sve od sebe: žuljaju i balave, krate glave željama, privijaju se uz opasnosti, zalijeću se u prsa o prsa u žaru borbe za tumačenja, dižu prašinu, privezuju život, gakaju i kakaju, na kraju sve pomažu kao stare krpe.
Riječi, postiđene osjećajem, nemoćno šire ruke, slabo prelaze zaleđenosti među nama.
A onda, riječi koje ubadaju, kljucaju, kao vrane, zloguko. Precizne i hladne, kao isukane iz korica.
Riječi koje se šuljaju uza zidove nesigurnosti, zaplašeno, i koje pribijaju pri zidove, drzovito.
Riječi visokog sjaja i one pohabane, riječi koje duboko uzdišu, riječi kao kazališni šaptači. Čuješ ih iz daleka. Okrećeš antene.
Nekad riječi rastu s nama, dok ne zakriju svijet, nekad nas pregaze, otežale od čekanja. Nekad užegnu, prošao rok upotrebe. I nikad više ne zamirišu dobro.
Trčkaraju za osjećajima, za mislima, prelijevaju se preko nepovredivih istina, u deliriju okršaja praskaju kao petarde rođene ravno iz krvi, postaju teško naoružanje.
Razrijeđene riječi, uvijek strahu na raspolaganju, razvodnjene, plitkog gaza, na kraju ishlape.
Riječi kao provalnici upadaju i grabe za vrat: stežu grkljan, dižu buku, isijavaju nemir. Poživinče, kao i oči. Jer ne može biti uvjereno i umjereno.
Riječi kao lava, okamene sve što smo se nadali da se može promijeniti.
Neke lutaju, kao gladni psi, dugo se bremzaju, a onda ujedaju. Ili se priljubljuju. Pa bljuju. Za riječi nema zabranjenog smjera.
Kraljevski otmjene, tihe i jake, samo za revijalne misli skrojene, rezoniraju kroz godine.
Zgomilane, kao u krdima, pokušavaju zgusnuti značenje, a zapravo satiru svako drugačije.
Nose užas, nose spokoj, namiguju!
Riječi služe raznim osjećajima i stanjima, i onima koja traže više od riječi. Ma kako manjkave, daju im postojanje.
Riječi-ortaci pouzdano krče spasonosnu stazu, sreću imaginarnog, jer teško da ćemo se zasititi slušanja i pričanja priča.
Nerijetko, propuštaju nas kroz šake, obijaju se o glave, probijaju srca!
Nije od lošeg vina, uvijek je od loših riječi.
Postoje riječi za različite stvarnosti, ali sve su anonimne dok ne poprime oblik i lice onog tko ih izgovara.
Bez štete za sliku svijeta, potpuno su suvišne za sve što je lako voljeti.
Nives Franić
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.