RIJEČI

Nives Franić

Nikako uzet pravu mjeru riječima. Pa ti znaj kako to izgleda iznutra.

Luk čežnje zategnut je prije riječi. Dah nestaje i prije izgovorenog. Strah je brži. Pa nijemi i lajavi trenuci. Samoća riječi. Užarena nemoć naglih ispada. Sve to, sve to na putu za neopisivo.

Riječi, pak, daju sve od sebe: žuljaju i balave, krate glave željama, privijaju se uz opasnosti, zalijeću se u prsa o prsa u žaru borbe za tumačenja, dižu prašinu, privezuju život, gakaju i kakaju, na kraju sve pomažu kao stare krpe.

Riječi, postiđene osjećajem, nemoćno šire ruke, slabo prelaze zaleđenosti među nama.

A onda, riječi koje ubadaju, kljucaju, kao vrane, zloguko. Precizne i hladne, kao isukane iz korica.

Riječi koje se šuljaju uza zidove nesigurnosti, zaplašeno, i koje pribijaju pri zidove, drzovito.

Riječi visokog sjaja i one pohabane, riječi koje duboko uzdišu, riječi kao kazališni šaptači. Čuješ ih iz daleka. Okrećeš antene.

Nekad riječi rastu s nama, dok ne zakriju svijet, nekad nas pregaze, otežale od čekanja. Nekad užegnu, prošao rok upotrebe. I nikad više ne zamirišu dobro.

Trčkaraju za osjećajima, za mislima, prelijevaju se preko nepovredivih istina, u deliriju okršaja praskaju kao petarde rođene ravno iz krvi, postaju teško naoružanje.

Razrijeđene riječi, uvijek strahu na raspolaganju, razvodnjene, plitkog gaza, na kraju ishlape.

Riječi kao provalnici upadaju i grabe za vrat: stežu grkljan, dižu buku, isijavaju nemir. Poživinče, kao i oči. Jer ne može biti uvjereno i umjereno.

Riječi kao lava, okamene sve što smo se nadali da se može promijeniti.

Neke lutaju, kao gladni psi, dugo se bremzaju, a onda ujedaju. Ili se priljubljuju. Pa bljuju. Za riječi nema zabranjenog smjera.

Kraljevski otmjene, tihe i jake, samo za revijalne misli skrojene, rezoniraju kroz godine.

Zgomilane, kao u krdima, pokušavaju zgusnuti značenje, a zapravo satiru svako drugačije.

Nose užas, nose spokoj, namiguju!

Riječi služe raznim osjećajima i stanjima, i onima koja traže više od riječi. Ma kako manjkave, daju im postojanje.

Riječi-ortaci pouzdano krče spasonosnu stazu, sreću imaginarnog, jer teško da ćemo se zasititi slušanja i pričanja priča.

Nerijetko, propuštaju nas kroz šake, obijaju se o glave, probijaju srca!

Nije od lošeg vina, uvijek je od loših riječi.

Postoje riječi za različite stvarnosti, ali sve su anonimne dok ne poprime oblik i lice onog tko ih izgovara.

Bez štete za sliku svijeta, potpuno su suvišne za sve što je lako voljeti.

Nives Franić