Kratke priče – Aleksandar Ćuković , fotografije Tarik Alimanović

Naljepnica

Otkad su stanari Gospodareve ulice dočuli da su naljepnice na voću jestive, mali Eldin svakodnevno u kesama sa smećem traži kore od banana i pomorandži ne bi li sebe i druge zabavio mirišljavom sličicom. Susjedi ga, naravno, snimaju mobilnim telefonima i snimke dijele među sobom i na internetu. Eldin ima i svoju fun page stranicu i izuzetno je popularan.

Baš u trenutku kada je Eldin ugledao primamljivu naljepnicu na jednoj čistoj i svježoj pomorandžinoj kori koja je, a sve ukazuje na to, još bila topla od ruke domaćice koja je upravo iscijedila svaku kap pod njom, vrisak starije žene učini da podigne glavu i skrene pogled.

Stisnutom pesnicom, nedaleko od Eldina, nepoznati mladić je manijački tukao staricu po glavi. Njena sijeda punđa bila je prosuta po savršeno crnom kaputu.

-Upomooooć! Upomooooć! – vikala je jedva ispustivši teški pijačni ceger koji nije mogao ništa učiniti, uprkos tome što se nikada nijesu razdvajali.

-Ćuti vještice! – vikao je mladić nasrćući sve silnije i upornije. Osjećao je da je kraj sasvim blizu, što mu je davalo snagu. Samo još malo.

-Kurvo stara!

Oborena žena ostala je bosa na pločniku, pridržavajući se rukama u poluležećem položaju, spuštene glave sa koje su visili bijeli pramenovi. Kosa i prašina učinili su da kaput više ne bude onako pedantno crn.

-Jaoooj… meni, jaoooj meeeniii – vapila je tiho preplašena žena.

Nasilnika više nije bilo u vidokrugu.

Shvativši da su kamere susjeda sada uperene u gospođu, Eldin joj priđe i sjede kraj nje kako bi opet bio u kadru.

Zum.

Iz bakinog cegera za pijacu Eldin izvadi kesu sa bananama. Skide prvu naljepnicu i pojede.

Sezonac

Tog ljeta oprobao se u poeziji. I u kuhinji.

Slabi pjesnici mašicama hvataju stihove.

Kada je ispustio vrelu posudu glavna kuvarica mu reče: ,,Ko u ruci ne može držati stotinu stepeni, ne treba uopšte ni da se muva po kuhinji!“

Tog ljeta oprobao se u poeziji. I u kuhinji.

U poeziji je bio perač crnog suđa, a u kuhinji pjesnik.

Sužavanja

Najprije samo ivica sa koje se lako sklizne u nešto gdje se pad ne primjećuje. Zato se ne uspravljam, ne otresam, ne popravljam garederobu. Nije me blam. Ne crvenim se. Ni meni nije dato da primijetim, a kako bi nekom drugom. Savršen pad jer nema nazad. Ko ga smisli, alal mu vjera!

Stanovati u padu koji se ne primjećuje je po malo čudno. To je lijepa građevina, stamena, nova, iako su knjige sa imenima neimara davno pomiješane u čestice koje su raznesene krpama, sunđerima, metlama ili prosto usmjeravanjem vazduha kroz usta. Nikada nije skroz useljena, a stanarina se ne plaća. Svi liftovi idu na gore, a odrazi u ogledalima su uvijek mladi.

Komšije vole da poklanjaju magnete za frižider čim dođu sa putovanja, a namijenjuju ih susjedima koji nemaju društvene mreže. Ovi ih pak, pošto iskažu divljenje i interesovanje, pruže djeci kojoj služe bezmalo kao valuta. Ja tebi dam San Marino, London, Peking, Moskvu i Beč, a ti meni svoj novi bager i Mostar kao kusur. I tako nastane rat.

Lift. Za gore. Stepenice. Za gore. Vagajući između uštede vremena i zdravog života, čovjek primjećuje marginalne stvari.

Na svakom spratu umjesto ormarića na kome piše ,,HIDRANT“, stoji staklena kutija na kojoj piše ,,U SLUČAJU POTREBE RAZBITI STAKLO“. Iza uglancanog stakla, kao što se da primijetiti, na komadu tkanine grafitna olovka. Dužina 149 600 000 km. Tvrdoća ,,HB“ – najbolja! Na njenom dalekom kraju neuprljana gumica. Za Sunce.

Najcrnji.

Mrkli.

Mrak.

Pad.

Aleksandar Ćuković