Ljubavnik
Komoda u Pavlovoj sobi ima četiri duboke fioke od punog drveta koje se teško izvlače, a još teže vraćaju na mjesto. Muka s fiokama raste od gore ka dolje. Ženska ruka se tu namuči pošto u njima stoje samo muške čarape, potkošulje, veš… Pavlov skupocjeni parfem stoji na komodi jer ga često koristi. Ostaci mirišljavog oblaka koji promaše vrat i kragnu uvijek padaju na komodu tako da ona, i sve u njoj, mirišu na Pavla. Danijela obožava da vodi ljubav na njoj. Poslije, svi isto mirišu: i ona, i Pavle, i komoda…
Vrata vrućeg kupatila odškrinuta su toliko da propuste Pavlovu mokru glavu.
-Veš i jedne čarapeeeee!
Ništa. Tišina. Pavlovu molbu pokupila je vodena para. Odgovora nije bilo, pa je odlučio da je još jednom odlučnije ponovi. Jasno i glasno:
-Veeeeeš i čarapeeeeeeee! Potkošuljaaaaaaaa…!
Uzalud. Da je još jedan put i pomislio da vikne tišina bi mu direktno u lice prosto prasnula u smijeh. Širom je otvorio vrata kupatila, a onda se zaogrnut jedino prozirnim oblačićem vodene pare, koji je već bio u nestajanju, zaputio ka komodi.
Skupio je snagu i povukao ručku prve fioke. Bila je prazna. Povukao je drugu ručku. I druga fioka bila je prazna. Treća i četvrta takođe.
Sve ih je zatvorio sa neobičnom lakoćom, a onda začuđen što pri tome nije naišao na otpor, brže bolje otvorio jednu po jednu.
U prvoj fioci našao je muške, dlakave noge zategnutih tetiva. U drugoj, mišićave istetovirane ruke. Treća je bila puna do vrha – trup. U četvrtoj je našao sopstvenu glavu, tople okupane kose i svježe obrijanog lica sa tragovima karmina. Nikad bolje nije izgledao! Podigao je i pomirisao.
-Mmmmmmmm… novi parfem.
.
Raskaz o lovačkom prokletstvu
Pijani sveštenici idu u lov na životinje koje ne postoje već stotinama godina.
-Dozvole na sunce, braćo – sav je bitan bradati čuvar.
Sklopiše otvorenu knjigu i čuvara nesta kao da se osu u prah. Slova za svaki slučaj istresoše u čitko more, da ih više ne uznemirava. Ne treba njima dozvola za Nojevu barku.
.
Usud
Cipele od gvožđa ili betona, u zavisnosti od toga da li je prošlost rđava ili samo hladna, služe za kretanje isključivo po kući. U početku su one složene u podrumu ili garaži, na tavanu ili u nekakvoj ostavi, na samom dnu nepojmljive gomile najnepotrebnijih od svih nepotrebnih stvari koje čovjek može držati u svom domu. Ne mare što su zatrpane starim igračkama, biciklima, garderobom, sankama, knjigama, zahvalnicama Društva dobrovoljnih davalaca krvi… I čekaju. Mirno i dostojanstveno. Potom se te i takve cipele za hodanje po kući, nenadano nađu u hodniku, ili makar pred vratima dnevnog boravka. Prođe, zbilja, i izvijesno vrijeme dok se unesu unutra. Zatim, gaze, gaze, gaze… Šipče kućom, pa se parkiraju ispred spavaće sobe. I tu strpljivo čekaju. Čekaju da zauzmu mjesto pored kreveta.
.
Aleksandar Ćuković (1991), pisac i politikolog iz Podgorice. Do sada objavio: Sporedni poredak (2012), Omča (2013), Konture horizonta (2015), Kad skidaju krila (2018, dva izdanja), Pisac u kupatilu (2019) i Vrijeme riječi – UKCG od 1946. do 2020. godine (2020). Autor više radova iz oblasti društvenih i humanističkih nauka. Nagrađivan, kako u oblasti književnosti, tako i novinarstva.
.
.
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.