À la carte
Napunio je 94 godine. Odavno ne slika, ali gotovo svakodnevno sjedi u bašti kafića koji pod sobom prostire gradsku luku. Međutim, poredak na njegovim platnima nešto je drugačiji. Luka jeste na svom mjestu, ali su barke na nebu, privezane za slane oblake. Vjetar ih ljuljuška. Drijemaju. Za razliku od njih, ptice su sasvim slobodne – u vodi. Prilazim njegovom stolu i preko nagorjelog stoljnjaka molim za selfi. Izraz moga lica je podrepaški, mlak. Slikarska legenda pristaje: pojma nema šta je selfi. Pamti Italijane i Njemce. Grli me. Iskreno, grlim samo ja, ali mu to odbijam na Njemce, Italijane i one ostale…
Kadar pune glave do vrha.
U pozadini: barke o oblake, laste u vodi. On je čarobnjak. Genije. Akademik, bre! Poziva me da večeramo čorbu od noktiju. Ne odbijam. Na moru je, valjda, to normalno.
Ptice u vodi, barke na nebu.
Čorba je sigurno specijalitet!
Vrapci u moru, školjke u oblacima.
To je sigurno, pomišljam, ma samo umjetnost! Gospode, to je umjetnost!
Konobar, ipak, donosi tanjir za nokte. Šta zna, jadnik, šta je umjetnost…
Duvam u kašiku. Leti perje, a laste mi kljucaju jezik.
Banalnost zla
-Ne samo kako čita, već kako spava kraj tog abažura od ljuske kože?! – pitala se Hana Arent.
-Šta čita? – pitao se tvorac tog tetoviranog zaklona za svjetiljku.
Brundibar
1.
Opera. U prvom redu Ajhman prekrstio noge. Čizme sijaju crnim sjajem. Čizma glavu čuva. Zato je šapka na krilu. Dok čizma glavu čuva, čizmu čuvaju zid i žica. Kilometri žive žice.
Mršava djeca misle da se bave umjetnošću. Umjetnost je preživjeti, pa djeca igraju sebe. Zamak u kom nastupaju gladan je takve djece. I svijet. Djece koja ne mogu izaći iz svoje uloge.
2.
Neka djeca ne žele biti djeca. Ona hrle da porastu i sagrade svoj zamak. Možda je tome kriva publika.
Centar
Centar grada kao ni jedan drugi fenomen na svijetu umije da mi sveže mrtvi čvor u sred stomaka, da me nakrca tremom za koju sam naivno mislio da je bezrazložna i bezazlena. Kad god krenem u centar grada, ja sa svih strana nailazim jedino na sebe kako idem u centar grada. Sve bi to ostalo da lebdi kao u ,,Vatenu“, možda samo u literaturi koju čitam, da jednostavno nijesam potražio stručnu pomoć. Iako je moje znanje iz hiromantije bilo sasvim bljedunjavo, ipak se zabilješka sa dlana podudarila sa nalazima stručnjaka: problem, dakle, nije bio u meni, već u samom gradu i njegovom centru koji se nalazio svugdje i nigdje. Iz tog razloga, izašao sam pravo pred gradske oce sa jasnim i ne velikim zahtjevom da vlasti postave izvijesno obilježje, betonsku piramidu ili limenu tablu, na kojoj bi prosto pisalo ,,centar grada“. Ali, kako nijesam razumio jezik kojim govore, zanemarujući uzgrednu činjenicu da sam sa tim ljudima odrastao i proveo čitav život, te da je radnja cjelokupne priče smještena u mom rodnom gradu, moja posjeta bila je bez uspjeha. Izbezumljen i povrijeđen, zaputio sam se pravo u centar namjerivši da mobilišem sve sebe koji su istovremeno sa svih strana krenuli u centar i sa kojima ću se u nekom od njih i sudariti. Protest! Pobuna! Revolt! Računam, poznajem sebe, pa će organizacija pobune biti dječja igra! Ono na šta nijesam računao, jeste da su svi ti JA, koji su istovremeno i svagda hrlili ka centru grada radili za policiju. Baš kao i sami centri koje nikada i nikako nijesam razumio. Pa ni sada kada su počeli sjedjeti na ivici mog kreveta. Veoma je tijesno, a grada je toliko.
Ono na šta nijesam računao, jeste da su svi ti JA, koji su istovremeno i svagda hrlili ka centru grada radili za policiju. Baš kao i sami centri koje nikada i nikako nijesam razumio. Pa ni sada kada su počeli sjedjeti na ivici mog kreveta. Veoma je tijesno, a grada je toliko.
Aleksandar Ćuković
Ilustracije
Davor Mihelčić, iz Rijeke
Foto autora Lazar Rebić.
.
Od istog pisca u našem Magazinu
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.