Vozdra, raja! Kada prođe smak svijeta i kad se probudite, poljubite svoje najdraže i najbliže. Ja sam izgleda preživio apokalipsu i častim vas jednom divnom mostarskom pričom:
TAČKA NA „I“
Mačkama koje su opijene mostarskom veljačom opet se pričinjavaju bijeli miševi…
Sa terase „Bristola’ gledali su hotel „Neretvu“ i slušali s tranzistora muziku iz filma „Prodavačica ljubičica“. On je hotel „Neretvu“ znao napamet, a ona pjesmu iz filma…
Dalapa je nekad bio Bog broj dva. Onda se vratio u Mostar i oženio. On se oženio kasno, a ona umrla rano. Nikako dva dobra sastaviti – govorio je…
Veljača pobjegla iz škrinje sa zimnicom zbog neplaćene struje. Luta Mostarom, ruga se pijanom januaru i plaši mačke po ruševinama Bulevara narodne revolucije. Mačke plaču k’o djeca i razmnožavaju se. Jednoga dana i one će biti dio naše konstitutivnosti.
Onda će pod njihovom težinom početi da tone naš brod. Pacovi će, prirodno, prvi krenuti da napuštaju brod, što će biti znak međunarodnoj zajednici da je krajnje vrijeme da interveniše. Ova mišja kooperativnost najprije će mačke koštati naraštaja. Njihov visoki predstavnik narediće da veljaču ove godine produže za jedan dan i da na Neretvi, umjesto Starog mosta, specijalno za mačke, otvore Staru mišolovku.
Spektaklu svečanog otvaranja prisustvovaće svi međunarodni zvaničnici, a svoj dolazak najavili su i Tom i Džeri. Otvaranje Stare mišolovke biće u skladu sa novim ustrojem našega grada. Svi znani i neznani miševi doći će da svečanim prisustvom uveličaju Lipanjske noći.
Na obalama Neretve izležavaće se mačke koje poslije rušenja Stare mišolovke nisu čestito prespavale ni jednu noć u posljednjih deset veljača. Miševi neće hajati za hrđavo društvo. U prisustvu brojnih svjetskih državnika i, do zuba, naoružanih pripadnika međunarodnih stabilizacionih snaga, grickaće prkosno najskupocjenije švajcarske sireve.
MAČJI KAŠALJ
Iz praćke će gađati prozore na suprotnoj obali i bečiti se olinjalim sipljivim mačorima koje je međunarodna zajednica kaznila sankcijama. Tek, kada pojedu sav donirani švajcarski sir, miševi će ugledati ogromni komad domaćeg sira u svečano otvorenoj Staroj mišolovci. Miševi će dugo vijećati šta da urade. Konsultovaće veleposlanstvo Toma i Džerija, potomke braće Grim, Lafontena i Ivane Brlić-Mažuranić. Svoju delegaciju poslaće i na okrugli sto u Šumu Striborovu. Onda će se rastvoriti plava nebeska sluz iz koje će izletjeti veliki slijepi mišji bog. Iznad svečano otvorene Stare mišolovke, veliki slijepi mišji bog pretvoriće se u bijelog leptira koji će iznad Neretve mrtav pasti od umora.
Posljednja igra leptira bila je miševima lekcija iz borbe za opstanak. I, šta onda, može da učini miš kada se u mišolovci nađe ispred velikog komada domaćeg sira, osim da ga pojede. Zalogaj jeste posljednji, ali je utješan. Preživjeli miševi počeće da napuštaju brod. Veljačom opijenim mačkama pričinjavaće se bijeli miševi. To će spasiti sve ostale miševe. Oni će se iz inata spustiti u podzemlje. U kanalizaciji će se iz inata opet početi razmnožavati.
Ja sam, poput visokog predstavnika, poželio da vidim miševe koji su prvi napustili brod koji je počeo da tone, ali nije potonuo…
Neki domaći slijepi miševi odlučili su da mi ispune želju. Za uzvrat, tražili su od mene da jednu noć u Mostaru budem visoki predstavnik međunarodne zajednice, i da te noći pokušam riješiti ustroj grada.
Legao sam na slamaricu punu miševa, s neba zgulio bijeli oblak i u njega zavezao tri mačke. Mačke su non-stop prele, i na kraju mi isplele topli gunj.
U njemu su se odmah nastanile naše domaće buhe i naše domaće stjenice.
Kao da su znale da ovu noć ne smijem prespavati. Svuda okolo bio je gusti i crni mrak. Dugo je trebalo da se priviknem na tamu. Onda sam, iznenada, visoko na nebu ugledao konture velikog crkvenog tornja. Taj toranj je neprestano rastao, ali se i nebeski svod izdizao u nove visine. Plašio sam se da se da noć ne pobjegne.
Onda se na istočnoj obali Neretve pojavio ogromni okrugli žuti mjesec. Uzalud sam pokušavao da ga uhvatim. Uvijek mi je vješto izmicao. U jednom momentu, negdje iznad onog zuba na Mazoljicama, uhvatio sam ga s obje ruke, ali mi se, opet, oteo. Bio klizav poput jegulje.
Božo Kijac
našeg uvaženog saradnika iz Mostara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.