ATIF
Čovjek u svojim 60-ima. Za jednog rudara iz Labinštine neobično krhkog tijela. I duha koji i dalje kopa duboko.
Radio je 18 godina u posljednjem istarskom rudniku Tupljak. U opisu radnog mjesta pisalo je : Atif Šehdanović, rudar kopač – šef jedinice. Ponekad i onaj koji zasipava kamenjem dionice ugljena koji je prethodno iskopan. Sjeća se imena svakog od osmorice rudara koji su poginuli u jami tokom njegovih godina u oknu. Brzo mijenja temu zavijen tamom.
Na konto troje maloljetne djece i podstanarstva u podučkom selu Šušnjevici skače na stambenoj rang listi i ’84. ulazi u stan u Potpićnu kraj Labina. Njegovih podzemnih 18 radnih godina na površini beneficirano vrijede nadzemnih 27. Pa je već s 46 imao uvjete za penziju. Kad se rudnik prije 18 godina zatvorio, imao je nejasnu sliku, mutnu od ugljene prašine, da neće dugo ako sad stane. „Kad smo odradili zadnju smjenu znajući da se vise nećemo vratiti u rudnik, još dugo sam se okretao i gledao iza sebe gdje smo to proveli sve te godine. Ono sto je nekima jama nama je bilo poput kakvog mjesta, našeg rudarskog sela.“ U vrtlogu nejasnog Sutra donio je Atif odluku koja će odrediti život njega i obitelji u idućim godinama. Otišao je u Italiju, negdje kraj Verone čuvao je krave. U Potpićnu je ostavio troje djece i ženu Umihanu. Na talijanskim pašnjacima vratio se u dane i godine u rodnom Gradačcu u Bosni. I tamo je kao dijete radio isto. Pričao s kravama i divio se snazi bikova. U Italiji je izdržao dvije godine, a onda se vratio siguran da može i on tako. Stavio jedini stan na hipoteku i dignuo kredit da kupi napušteno gospodarstvo u Čepić polju ispod Učke. Doveo ono nekoliko krava koje je mogao kupiti.
Možeš si misliti kako mi je bilo,priča nam u štali. Ako propadnemo, na ulici smo. Nas petero i pet krava. Pa što bude.
Danas ih ima pedesetak. Odustali od prodavanja mlijeka kad je mlijeko postalo jeftinije od vode. Gurnuo kćer Nerminu, dotad frizerku, da se školuje uz rad na farmi i položi silu edukacija. Počeli su raditi sireve. 12 godina kasnije njihova farma proglašena je najboljom među obiteljskim gospodarstvima u Hr.
Ne znam, veli Atif, kako bi živio da nisam i dalje nešto radio. Ovi moji rudari,a bilo nas je na kraju tek 120 u jami, se svakako snašli. Neki se prepustili i ubrzo umrli. Ima nas još malo ovdje. Sretnem ih u prolazu, piju i sjede. E nemerem ja tako
Rad na zemlji, nakon godina pod zemljom, vratio mi je sve. I sunce i buru s Učke i slobodu koju sam osvojio dovodeći prve krave u napuštenu farmu na koju nitko nije htio.
Atife, pa to je opet kopanje, velim mu.
Je. Sve je kopanje. A jebaj ga. I znaš, kad bi opet birao posao, ponovo bi sišao u rudnik.
Tekst i fotografije
Mario Beganović
U Zgrebu smo otrili umetnika koji na veoma originalan način neguje dokumentarnost. Bilo da su u pitanju filmovi, fotografije, snimljene i pisane reportaže. O njega smo dobili ekskluzivno pravo da Vam prezentiramo nekoliko tekstova o ljudima iz Labina. Beganovićev dokumentarni film “Sretno” je nešto čemu ćemu posvetiti posebnu pažnju. Za sada samo ovo.
.
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.