IRENA – Mario Beganović

IRENA

Jebem te živote.

Baš tako.

Jebem te živote.

Početkom 70-ih išla je na liječnički za vozačku dozvolu.

„Zove me doktor, bio je glavni u Domu zdravlja Labin. Kaže mi, šećer ti je visok, ne bi ti smio dati vozačku. „

Dao joj je. Dalje nije pratila šećer. Sve dok nije bilo prekasno.

Irena. Odavno prešla 70. Bez nogu koje je pojeo baš taj šećer. Sjedi u krevetu koji miriše na jutro bez sna. Govori jasno. Pregledno. Rečenične konstrukcije snažne poput čeličnih nosača šohta u središtu Labina. Govori o ocu rudaru. O pranju njegove mandure u kadi i ribanju sve dok i zadnje crnilo čađe ne napusti zelenožutu rudarsku odjeću.

Bila je prvo dijete, očeva ljubimica kojoj su roditelji ispunjavali sve želje. Zažare joj se obrazi na upalom licu dok nabraja rudare s Labinšćine kojima je bilo draže s kameradima u oknu odraditi sat više nego na površini besmisleno pričati o vremenu ili nogometu.

„Nismo imali više nego pola štruce kukuruznog kruha. Jednostavno, bilo je takvo vrijeme i nismo imali. A opet…sve smo imali. Otac je radio i nedjeljom i praznikom i mogli su si priuštiti, samo su mene imali tada. Doživio je i penziju uz pluća punih ugljene čađe.“

Ali u njihov se dom uskoro useljava smrtopisni podstanar. Od raka pluća umre joj majka koja u rudnik nikad nije kročila. Onda i otac koju godinu nakon nje. Irena i mlađi brat ostaju sami. Rudarska djeca u rupi beznađa.

U  braku je s Frankom 55 godina. Ona nepokretna, on u kolicima. Pomaknuo mu se disk kad je pao prije godinu ili dvije. Može hodati, al sve teže. Jebem ti sve, veli.

Na polici slika dečka u 20-im godinama. Talijanka frizura. Klinjo koji glumi frajera. Vidiš to u pogledu koji se tako morao nositi. Uz sliku svijeća. Franko kroz šapat govori.

„29. Toliko je godina imao kad su ga u Italiji poklopila vrata i ubila.“

 Ništa dalje ne pitam. Koja vrata. Koji posao. Ništa ne pitam. Pozdravljam Irenu na odlasku.Umjesto desne pruža mi lijevu ruku na pozdrav. Na obje nepodrezani nokti. Boja njezine kože je boja smrti. U sekundi nejasnog trena osjetim strah dotaknuti je. Idućeg trena strah nestaje. Pružam joj desnu, poklopim je lijevom, ona se smije s cigaretom u ustima koju čeka zapaliti čim se pozdravimo. Na vratima stana Franko. Vadi iz kartonske kutije bocu. Ovo ja radim,veli. Ne vidim sadržaj, omotan je u novinski papir. Otčepim flašu, poznati miris. Al’ svejedno ne raspoznajem. On drži flašu, ja mirišem čep. „Medica je.“ „ Franko, hvala, niste trebali.“ „Ma nemam kome, sin u Americi, ovaj drugi, nema ga. Kome ću? Kome?“

Stisak ruke.Vrata. Stepenice. Izlaz. Kraj.

Tekst i fotografije

Mario Beganović

.

Od istog autora u našem Magazinu