Umjetnička instalacija – Krunoslav Mrkoci

JE LI UMJETNIČKA INSTALACIJA VIŠE UMJETNIČKI ČIN (POPUT PREDSTAVE NA POZORNICI) ILI UMJETNIČKO DJELO (U SMISLU ARTEFAKTA)?

Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?
Umjetničke instalacije* mogu biti oštroumne, i u izvedbi i u poruci. Cilj im je svakako da čovjeka navedu na razmišljanje.
Međutim, ono što potkopava svaku instalaciju je pitanje njezine trajnosti, kao čina izvedenog pomoću fizičkih elemenata u određenom prostoru i vremenu. Instalacija se sastoji od jednog ili najčešće od više objekata postavljenih u određenom suodnosu u prostoru. Ono što razlikuje suvremenu instalaciju od tradicionalnih oblika umjetničkih djela (npr. od kipa ili ulja na platnu) je nedostatak kompaktnosti i monolitnosti u fizičkom pogledu, što utječe na mogućnosti njezinog fizičkog transporta, a samim time i na njezinu promjenjivost/nepromjenjivost. Uglavnom, sažeto rečeno, instalaciju kao jedno ili obično više trodimenzionalnih tijela u prostoru, potrebno ju je uvijek iznova postavljati i namještati (instalirati) i većinom zauzima veći prostor od npr. jednog ulja na platnu.
Međutim, ono što prosječnog promatrača najviše zbunjuje kod instalacije, i dovodi do toga da se promatrač- primatelj poruke počinje pitati i sumnjati je li uopće instalacija umjetnost, su dva faktora.
Prvo, instalacije često (najčešće) uključuju u svojoj postavi niz uporabnih predmeta iz svakodnevice (stol, stolice ili bilo što drugo) koji su postavljeni u prostoru u određenim suodnosima.
Drugo, ono što može promatrača dovesti do pitanja je li instalacija umjetnost ili nije, jest očita činjenica da umjetnik instalacija najčešće vlastoručno, osobno ne izrađuje predmete koji čine instalaciju, nego ih uzima kao gotova tijela (objekte) i postavlja ih u određene suodnose, što zapravo znači da se autorski doprinos takvog umjetnika svodi samo na ideju, tj. na koncept suodnosa trodimenzionalnh tijela u prostoru.
I upravo zbog pomanjkanja tog autorskog, fizičkog manualnog rada i truda, tj. zbog pomanjkanja osobnog ulaganja umjetnika, takve umjetnike se često gleda sumnjičavo i ispod oka, i dovodi se u pitanje njihova umjetnost. Postavlja se pitanje: je li dovoljno biti organizator već gotovih artefakata (često industrijski izrađenih) da bi se čovjek imao pravo zvati umjetnikom? Ono što im se zamjera je, dakle, da nisu uložili dovoljno svojeg osobnog rada, vremena i truda u instalaciju; u svakom slučaju smatra se da su uložili manje rada, truda i specifičnih vještina nego npr. slikar koji slika ulja na platnu, ili izrađuje mozaik, ili vitraj.
Specifične vještine, potrebne za manualno oblikovanje, njihov čest izostanak u slučaju instalacija, upotreba već gotovih, izrađenih predmeta; samo ideja je umjetnikova. Iz svih navedenih činjenica proizlazi određeni prezir i nedostatak uvažavanja od strane prosječnog građanina prema umjetniku instalacija. Ali unatoč tome, umjetnik instalacija se u sebi osjeća dobro, jer ima osjećaj kao da je stvorio, načinio nešto novo; npr. odbačenoj i otpisanoj wc-školjci udahnuo je novi život, novo mjesto i smisao u svijetu. Živimo u vremenu u kojem je do nečeg novog u umjetnosti moguće doći jedino recikliranjem i prežvakavanjem starog, već postojećih, starih zamisli i modela, njihovim izrezivanjem i spajanjem na nove, neobične načine.
Nekada, u prošlosti, tijekom renesanse i baroka, likovni umjetnici su bili obrtnici koji su radili ili za Crkvu ili za bogate, pa je i njihov status u društvu bio drugačiji. Tek kasnije se javlja slika siromašnog umjetnika. Umjetnici od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, radili su i stvarali novu umjetnost, a da ih nitko to nije tražio, naručio od njih ili pitao. U vremenu kada su umjetnici bili majstori-obrtnici koji rade za svoje naručitelje, mijene i stilovi u umjetnosti izmjenjivali su se i tekli polako, u skladu s protekom vremena i epohe. Međutim, od 19. stoljeća, vremena pozitivizma i razvoja znanosti, i na umjetnike se vrši pritisak da stalno rade i otkrivaju nešto novo. Od umjetnosti u modernom vremenu uvijek se očekuje da bude revolucionarna, nova, da donosi nešto dotad neviđeno.

Kao glavni problem umjetnosti suvremenog vremena nameće se sljedeće: je li doista moguće danas stvoriti nešto zaista novo? Živimo u vremenu kada umjetnici početka 21. stoljeća ponavljaju koncepte, rješenja i ideje već stvorene i viđene u prvoj polovici 20. stoljeća. Umjetnost je danas u jednom začaranom krugu težnje za probojem u novo, u novu ideju, novu koncepciju; međutim, zaista novog, kvalitativnog rješenja nema. Postoji velik broj, mnoštvo slobodnih umjetnika koji stvaraju djela kao izraz osobnog traganja u svojem vremenu, ali bez očitog naručitelja, financijera, mecene. Oni stvaraju, a da ih nitko to ne traži, ne očekuje od njih, ne pita. Samozvani su i samoživi. Više ne trebaju zadiviti mecenu. Trebaju tek privući pažnju zainteresiranog dijela javnosti (koji je prilično uzak) i pažnju struke, nečim dotad neviđeno kontroverznim i provokativnim; drugačijim. Privlačenje pažnje, to je ono glavno što je danas potrebno.
Sve ovisi danas o tome kako ćemo postojeći svijet reciklirati. Budući da ne možemo “izumiti” nešto novo u umjetnosti, jedina moguća inovacija je izrezivanje i upotreba po principu kolaža starih dijelova kako bi se stvorila nekakva nova “začudna” kompozicija. Upravo danas je tradicija, poznavanje povijesti umjetnosti i tradicije ukupno važnije nego ikada. Sve više smo svjesni toga da umjetnost danas postoji i služi tek kao komentar ovisan o kontekstu tradicije i društva. Više nego ikad danas je upitna autonomnost umjetničkog djela kao artefakta, kao zatvorenog mikrokozmosa i vrijednosti koja postoji sama za sebe. Budući da umjetnost danas više nije obrtnički artefakt, za nju nisu potrebne niti ikakve posebne vještine; svatko, ako to želi, može biti umjetnik, i skoro sve može postati umjetnost. Umjetnost je relativizirana, i svedena tek na prolazni komentar koji gotovo nikako ne može funkcionirati kao samostalni artefakt bez svog društvenog konteksta.
Umjetnici instalacija su autori djela kojima se mnogi čude, ali ih malo tko zaista poštuje. Ali kao utjehu, možemo napomenuti, da današnji prosječan građanin ne poštuje niti umjetnika-slikara koji se koristi tradicionalnim tehnikama; naprosto, biti i postati umjetnik, to je ono što bi malo koji građanin poželio svojem djetetu. “U našem svijetu umjetnici su gladni kruha.” – citat je iz jednog kanadskog filma kojem sam zaboravio naslov. Taj citat odražava ukupan stav i odnos prosječnog građanina i građanstva prema umjetnosti općenito.
Umjetnost općenito je, iz te perspektive gledano, uzaludna i beskorisna djelatnost. Umjetnici se, prema takvom gledanju, provlače i švercaju kroz život (jer ne žele ozbiljno raditi), a tek rijetkima se posreći da im neki ekscentrični bogataš postane mecena.
Dakako, postoje građani kojima će glavni kriterij biti sposobnost i mogućnost zarade, pa će reći: ukoliko umjetnik može od svog rada živjeti i preživljavati, ili čak dobro zarađivati, to je u redu; bavljenje umjetnošću je ok. Međutim, ako ne može zaraditi za život od toga, tada bavljenje umjetnošću nije ok.
S druge strane, postoje građani koji idu još dalje, pa kažu: Može on/a kao umjetnik zarađivati koliko god hoće, međutim meni je to sve besmisleno jer umjetnost nema nikakvu uporabnu vrijednost i ljudi mogu živjeti i bez umjetnosti; umjetnost je nebitna, i ja ne bih dao za to ni jedne jedine kune.
Uvijek će postojati ljudi koji će poprijeko gledati i osuđivati i prezirati, i nikako neće moći prihvatiti druge ljude ili bića, one koji nisu poput njih, naprosto zato što su drugačiji i različiti; bilo zbog toga jer je crnac, jer je Židov, jer je Kinez, jer je mačak ili pas, ili umjetnik.
Međutim, vezano uz trgovinu umjetninama, zaista, čovjek se pita: koji je smisao izdvojiti za jedno umjetničko djelo milijun dolara, i onda ga objesiti u svojoj privatnoj sobi, gdje ga ionako nitko drugi neće moći vidjeti, a uz to tu je prisutna i stalna opasnost od provale i krađe? Ima li takvo postupanje osim egocentričnosti ikakvog smisla i opravdanja?
Umjetnicima je njihova umjetnost osobno važna i bitna, i oni se bave njome iz svojih raznoraznih unutarnjih pobuda; barem je to većinom slučaj.
Živimo u svijetu (barem kada je riječ o svijetu zapadnih, prosvijećenih vrijednosti) gdje je pojedincu dopušteno da se bavi svojom umjetnošću, ali je isto tako dopušteno drugim pojedincima da ne vole, da preziru i da ne razumiju i da ne žele razumjeti umjetnost u kojem god obliku. Preostaje samo put i izbor osobnih vrijednosti; individualizam kao pravilo i kao vrijednost.

*najstarija poznata umjetnička instalacija u Hrvatskoj potječe iz 1961. godine i djelo je Josipa Vanište, pod nazivom “Beskonačni štap/U čast Manetu”. Spomenuta instalacija sastoji se od tri predmeta: antiknog pozlaćenog stolca, šešir-cilindar na stolcu, a između šešira i stolca horizontalno položen štap za šetnju, ali bez uporabne vrijednosti, budući da ima dva zaobljena kraja.

Krunoslav Mrkoci

Krunoslav Mrkoci rođen je 1978. godine u Zaboku.Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pohađao je studij povijesti i slavistiku:  poljski jezik i književnost, gdje je i diplomirao na temi iz antičke povijesti:„Podrijetlo Etruščana prema Herodotu“.Radio je na više osnovnih i srednjih škola kao nastavnik povijesti. Godine 1998. objavio je početničku zbirku pjesama „Osluškivanje tišine“.Autor je poezije i brojnih eseja objavljenih u elektroničkim časopisima za književnost: Časopis Kvaka i Književnost uživo.U tiskanom časopisu Riječi (časopis za književnost, kulturu i znanost u nakladi Matice hrvatske Sisak) objavljen mu je 2020. godine esej (o hrvatskom baroknom pjesniku Franu Krsti Frankopanu); također, u istom časopisu objavljene su mu izabrane pjesme, pod naslovom: „Metafizika svakidašnjega života“.Piše osvrte, kritičke i stručne članke, kratke priče; autor je romana u nastajanju:„Mogućnost života“.Živi i radi u Zlatar Bistrici.

Tekst članka preuzet od KNJIŽEVNOST UŽIVO

Priča iz ateljea uvažene slikarke