Zgužvane misli… zgužvana platna… boje… zgužvane kore….. da bi površina bila veća.. korisnija za disati… misliti … živjeti…. Zgužvaj na isti način papir… platno ako možeš.. znaš… imaš volje i energije za to.. Gomilamo izraze bez čvrste veze jedan sa drugim… kao kora drveta… kao pukotine niz stablo… skup nepovezanih izraza istog pravca…vijugavog smjera… neke manje a neke više iskoče iz reda pa se opet vrate… a neke se izgube i nestanu kao iskrice vatre… Zgužvane slike na malom prostoru… Zgužvani tekst, bez veznika, da više stane na manjoj površini… Treba li tražiti smisao… razlog… u borama na licu.. u pukotinama na stablu drveta.. mozaik bora.. uvala.. boja… Zgužvani posjetioci izložbe… Postoji li smisao ili ti pravilo po kojem se ljudi kreću u gužvi….. Ponovite ako možete isti raspored,na isti način gužvanja… Nikad ne ponovljeno… kao i na slici.. kao na kori… Draž novog, svježeg, neponovljivog.. Bezbroj pokušaja… nijedan isti… samo slični, ili manje slični… nesavršene i nezavršene slike.. boje i linije koje nastaju i nestaju… kao nepravilni ritam južnjačke muzike… za glasom koji se povija, gužva…. uvjek nedostaje još jedan potez da se oslika željeno… još jedna riječ da se ispriča neispričano.. nedostaje dan.. jedan čas.. Možda je rešenje slikati samo jednu sliku, jednu koru, gomilati boju… potez po potez… nikad ne stati…. Upusti ti se nezavršen, nesavršen, trajan proces koji teče i evoluira od tamnog do svijetlog, od visine do dubine, od ushićenja do beznađa…. gomilati, gužvati platno, boju…. bez prestanka… Budističke slike u pijesku… samo što se ove ne brišu nego neprestano doslikavaju… gomilaju… gužvaju….
TROSMISAO: 3K KORE; KRAJNOVIĆ, KRULJ, KAŠTEROVIĆ
– podsJećanje na zajedničku tematsku izložbu iz 2018.
i moj propratni tekst iz kataloga
Krug… okruženo… zaokruženo… ocrtano…nacrtano… oslikano… podslikano… Rijeka boja traži protok i kad je branom pokušaš zaustaviiti nađe pukotinu kroz koju će nastaviti svoj put, a kad procijepa nema, ona će zaobići, zaokružiti, okružiti ustav. Boja oko crne zjenice kruži kao galaksije oko crne rupe. Otima se, ali na kraju bude usisana. Taj kružni bezdan guta, ubija da bi rađao. Uništava da bi gradio. Ako gradiš rušenjem, ne rušiš, time stvaraš novi svijet. Svjetlost se rađa u tami, iz tame, i u nju skončava. Bez crnog nema bijelog, bez tame nema svjetlosti. Nije crno prazno, prepuno je boje. Progutalo je svu svjetlost, svu boju. Razgrađivanjem stvara materiju za novi život. Iz tame u svjetlost, iz svjetlosti u tamu… I to se ponavlja otkada je nastalo vrijeme… I koga briga kad je sve to počelo … I ko zna do kada će trajati. Neka se okreće, guta i izbacuje, ubija i rađa. U stvari, ništa nije ni stvoreno, samo je preobraženo iz ništa u nešto…Kao i mi sami, izvajano ništavilo od kostiju i mesa, i malo duše. Gledajte, da bih se sagledao u vašim očima. Svojim teško mogu da vjerujem. Sumnja stvara težnju za odgovorom. Ne postavljam pitanja, pokušavam naći odgovor, od sumnje do sumnje, u krug. Ona je glavni izvor svog stvaralaštva. Da ne sumnjamo ne bi stvarali, ne bi se kretali, okretali, u, i oko sebe… u krug…
“GNIJEZDA” i nisu baš gnijezda.. nego…
Posijeci prazninu hiljadu i jednim potezom. Glasnim urlikom obilježi svaki rez, al onaj poslednji prećuti. On bi mogao biti onaj pravi, konačni sublimat svih dotadašnjih. U krug, linija po linija, dok se ne zacrni bjelilo. U krug, posjekotina po posjekotina, dok ne prokrvari boja. U krug, grančica po grančica dok se ne savije i zarobi praznina. U krug, rez po rez, dok se ne pocijepa platno i potekne crvena slana rosa. U krug, dok ti ruka ne prođe kroz crvotočinu s one strane tog crnog ogledala gdje su uloge zamijenjene – tamo sjenke, obrisi i odrazi vladaju i uspravno hodaju, dok se naša tijela vuku po putu zgažena, izderana, ponižena poput njih u ovostranom svijetu. One putuju glatko, smireno, bez prepreka, a mi doživljavamo udare koje su oni trpili u našem ustrojstvu. Poslije gomile takvih udaraca, ako se ikad odijelimo od naših sjenovitih pratilaca, uvenućemo i mi i oni. Ubrani cvijet brzo vene bez svojeg korijena. Njegov miris popije vjetar udahom, praćen zluradim cerekanjem. Osmijeh na licu, bez ožiljka na srcu, samo je puka grimasa. U izvor svjetlosti ne možeš gledati širom otvorenih očiju. Zakloni pogled rukom, zažmuri ili se skloni u tamu, tako ćeš bolje vidjeti, osjetiti svjetlosti za kojom žudiš. Ugasi za tren ovu usijanu kuglu na nebu i nestaće tvoja sjenka ali i ti ćeš nestati zajedno s njom. Noć ne crta svjetlom naše obrise, a zvijezde su suviše daleko da bi to učinile umjesto sunca. Prevari tamu, upali reflektor i eto tvoje vještačke reinkarnacije. Zagrizi plastičnu lutku za obraz, ali nećeš čuti krik, niti osjetiti slanost suza stvorenih u uglovima vještačkih svevida. Velike riječi se pišu malim slovima, glasni urlici tišinom pojačavaju, a teške patnje u miru trpe. Bistar i smiren um prepoznaje najavu konačnog obračuna sa svojim sjenkama, sa samim sobom…
Tekst i ilustracije su rad
akademskog slikara Zdravka Krulja
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.