Koštice višnje – Goran Matić

Koštice višnje

Bio je lep dan kad je Sidarta mošnicama dodirnuo tlo

Rekao je , iz njih će izrasti raspevani grm

Onda je shvatio da niko ne može čekati toliko dugo

Izvadio je jezik da ne postane mač boga

I sakrio ga u košticu višnje.

.

Ako ekserima otvorim rane

Gledaću kako horizonti gube boje

Popiće moje reči kao čašu utehe

Samo ja ne znam šta ću sa tim

Osim da sumnju sakrijem u košticu višnje.

.

Recimo da je vreme ono što raseca moj um

Na tektonske ploče koje lutaju

Bilo je kasno proleće, nisam imao potrebu da postojim

Medju usnama su počele da pucaju višnje

Naslonili smo se jedno na drugo okupani krvlju voća

.

Medju skupljenim dlanovima mi donosiš kapi vode

Pre nego otpijem razmakneš ih i kažeš

Zemlja po kojoj hodam je žedna

Iza mojih trepavica prestaje kiša

Moji dlanovi nisu bunar nego kapija

Držaću čvrsto vazduh dok ne postane ti.

.

Onda staviš pamuk pod jezik i držiš ga

Dok ne zaboraviš da živimo od sitnica

A tišinu ostaviš u mom dahu kao neobjašnjivu silu

Da bih mogao da oduvam prašinu sa stola

Na kome ćemo voditi ljubav možda nekada.

Prašinu samlevenih koštica višanja….

Goran Matić

Fotografije

Mario Beganović, Zagreb

Jedno od izuzetnih pesničkih ostvarenja

našeg saradnika Bože Kijca

Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.