KARAMUSTRA – Slobodan Libero Kokotović

Možda je zadaća onog tko voli ljude navesti ih da se smiju istini,

navesti istinu da se smije,

jer jedina istina jest naučiti da se oslobodimo bezumne strasti prema istini.

Umberto Eco

Tko je Karamustra? Prva asocijacija – s pravom- Zaratustra, Ničeov prorok. Karamustra je po imenu više “Balkanska” varijanta. KARA – karati, ili MUSTRA – baš si neka mustra.

Još uvjek sam u neudomici da li je on “luzer”, ili  heroj koji prkosi svijetu samim svojim životom. Nikad ne ostavlja dojam pobjeđenog ali ni pobjednika. Njega zapravo nije lako nigdje svrstati što je istovremeno divno i strašno. Njegov kosmopolitizam i anarhizam proizlazi iz uvjerenja i iskustva od pola stoljeća života iz kojeg se izrodio kao proturiječan cinik. A u što bi drugo? Lik je uistinu stvaran, nastao kao sinteza iz ličnosti nekoliko meni dragih prijatelja, dakle itekako postoji. On nema jasnu predstavu o tome što ovaj svijet zapravo znači

( a tko ima ? ) i gdje je njegovo mjesto u njemu. On je sklop proturječne zbrke. Sklon je mudrovanju iako ga se užasava.  Karamustra je razapet u mreži stvarnog i nestvarnog, samoće i težnjom za pripadanjem, halucinacijama, snovima i zbilje, nihilizma i željom za smislom, mizantropije i čovjekoljublja. Uvjeren je da se ništa ne može promjeniti na bolje jer ni svijet ne pokazuje znakove ozdravljenja. I što čini? Živi na rubu svijeta u svom hermetizmu imaginarne realnosti baveći se najdivnijem i najuzaludnijem poslom na svijetu, umjetnošću.

1. Životopis Karamustre

Karamustra je rođenjem kao sva djeca bio genije, rastanjem i školovanjem počinje se kvariti. U mladosti postaje umjereni optimista. Radeći s ljudima  lagano tone u pesimizam, služeći vojni rok slika svijeta postaje još tamnija. Tada na svoju nesreću počinje puno čitati, gledati i uspoređivati  i osjeća prve naznake gađenja. Osamdesetih traži sebe, putuje Europom, doživljava kulturološke šokove i postaje umjereni skeptik i egzistencijalist, s godinama slika svijeta je sve tamnija i postaje  skeptik  ali i naginje ka cinizmu. Zagazivši u tridesete godine gledajući ogromnu količinu bedastoće, gluposti i idiotizma, otrovan od svega, postaje cinik. Stvara vlastitu predstavu o Bogu stvoritelju i vlastitu religiju u koju ponekad ni sam ne vjeruje. Devedesetih u periodu sočnog međusobnog razvaljivanja postaje  nihilist što podrazumjeva anarhizam građansko liberalnog tipa  a ljudi su mu se pomalo ogadili za sva vremena.

Demokratske promjene donjele su mu otkaz i soma kuna socijale, pa postaje konačno ono najbolje – klošar.

    U posjeti Karamustri

Karamustra je živio sam u potkrovlju stare austrougarske trokatnice, nadomak Mornaričkog parka. Već u predsoblju činilo vam se da će s pretrpanih polica od grubih dasaka nešto pasti na Vas. Taj, nazovi stan, više je ličio na nekakav radni prostor-atelje u kojem bi se moglo raditi, ali živjeti već je tražilo neku žilavu otpornost. Sve je bilo pretrpano kartonima, knjigama, slikama, crtežima, čudnim predmetima nađenim u smeću za rady-made objekte, ili instalacije. Taj, na prvi pogled, kaos, imao je red i smisao samo za onog koji je u tom neredu živio i radio. Često je znao reći da ga upravo taj kaos inspirira i nagoni  stvaranju reda u svojim radovima. Jedino uredno mjesto  bio je radni stol s prastarom pisaćom mašinom, a pored njega vrlo solidan gramofon, iznad kojeg je bila polica s dva dobra metra ploča s muzikom sedamdesetih: Dorsi, Pink Floyd, Jethro Tull, King Crimson, Emerson Lake Palmer, Yes, Genesis i svi ostali artisti prog. rocka. Što se tiće tehnike tu se stvar završavala, jer Karamustra, od kad se doselio, nije donio telefon, radio i tv.

S Karamustrom nikad nije bilo dosadno čak i ako bi vas davio s temom koja vas ne zanima, način na koji je pričao, uvijek nadahnuto, bio je zabavan. Karamustra je u krugu svojih malobrojnih prijatelja bio omiljen po proturiječnostima od kojih je bio sastavljen. Kod njega je bilo uzmi ili ostavi. Da bi ga prihvatio, morao si ga od ranije poznavati, jer za sve pridošlice postojao je izvjestan napor  u razumjevanju tog čuda od čovjeka. Podsjećao je na klošara, ali samo na prvi pogled, jer je napadno stara odjeća uvjek bila čista,  a duga zarasla brada i kosa, oprana i njegovana na neki divlji način. Iako skromne naobrazbe, završio je tek srednju zanatsku školu, nakon što su ga najurili iz gimnazije, bio je odličan poznavatelj niza znanosti, različitih religija, umjetnosti, filozofije, antropologije, astronomije pa čak i medicine. Bilo je dovoljno započeti neku temu, a on bi spremno razvio priču,  prosipajući imena i podatke, dok ne bi shvatio da je u detaljima otišao predaleko i da, kao obično, pretjeruje.   Ponekad se činilo  da je napamet naučio sve enciklopedije. Ta razmetljivost je mnogima bila iritantna, što je razumljivo, jer ih je dovodila u položaj neznalice. Što se mene tiče, s godinama, već sam se navikao na tu nesvjesnu pretencioznu crtu karaktera i prihvaćao je kao nešto neodvojivo od njega. Karamustra je bio propovjednik bez doktrine i namjere da to bude. Nosio je u sebi neku luđačku inteligenciju, jer prije nego što si nešto izrekao do kraja, on bi skužio bit, i već imao spremno mišljenje o tome.

Često sam ga posjećivao, ali nikad nisam mogao predvidjeti njegovu reakciju. Događalo se da na kucanje uopće ne otvara, iako ste po muzici znali da je u kući. Ponekad bi mi  ljubazno objasnio da je u kreativnom transu i da navratim za nekoliko sati ili nekoliko dana. Obično bih tada donio litru vina. Đani bi otvorio bocu i sipao vino u šalice za bijelu kavu. Potom bi na gramofon stavio najnoviju ploču pristiglu u njegovu kolekciju, i sjeo na tepih u raspadanju. Ovog puta bio je to  Godbluff od Van Der Graaf Generator, prisjećali bi se hipi – vremena sedamdesetih, oživljavali likove. Mazohistički smo uživali u nostalgiji, uvijek s nekim suludim osmjehom na licu koji je bio mješavina bola i radosti. Većina naših zajedničkih znanaca se rasula Europom, mnogi nisu bili među živima, a onima što možda još hodaju zemljom izgubili smo svaki trag. Nismo se ni raspitivali za njih ne želeći čuti ono najgore.

Uvijek bih pomislio kako je čudno što se u tom smrdljivom i neurednom ćumezu tako dobro osjećam, i kako sam posve uvjeren da ne bih želio biti nigdje drugdje na svijetu nego upravo tu, sad. Čak i nevjerojatna mješavina mirisa boje i terpentina s ljekovitim biljem kojeg je sušio u hodniku, davala je draž tom ugođaju. Imao bih dojam da se sve savršeno uklapa i da je sve na svom mjestu.

  – Onda, Karamustra, jesi li napisao što novoga?

Iz makine je izvadio list papira i pružio mi.

Čitao sam. – Čekaj malo, kad si to napisao?

  – Sad malo prije.

  – Lažeš … pa ovdje nema ni jednog ispravka, ovakvi tekstovi se pišu  i dorađuju satima.

  – Uvijek tako pišem.

  – Sereš Karamustra –  ja ti ne vjerujem.

Šutke je sjeo za pisaći stol, bilo je u njegovim pokretima nešto komično teatralno, nešto što mi je ukazalo koliko volim tog čovjeka. Stavio je papir u makinu, desetak sekundi je buljio u prazan papir, a onda počeo bjesomučno tipkati. Poslije desetak minuta pružio mi je tekst. Čitao sam zgranuto, bila je istina, on je tu ispred mene  iščupao iz sebe ludilo energije, pune boja, okusa, mirisa, asocijacija. Činilo mi se kao da je iz vulkana izletjela lava u obliku šećernih potkovica:

„Grimizna, grimizna, grimizna, grimizna, grimizna, grimizna je silueta Histriona izgnanika, grimizna je lojanica u spilji odsjaja mjeseca svjedoka, grimizna je leptirica na grozdu sitog jorgovana, grimizna je skica u vodi, grimizna je staza amfiteatra i vrhovi smreke, grimizna je čekaonica na kolodvoru zatišja, grimizna je Akropola pogleda i glavati oblaci, grimizna je statua na pletenom sanduku ateljea, grimizna je žalopojka Parkinsonova odluke i sjećanje opatice Matilde, grimizna je zastava na hrastovima i bjelina kosti nosoroga, grimizna je omotnica svijesti baritona i urlatora na stadijonu, grimizna je suza na bradi svetog Eustahija i muško ženskog kora blizanaca, grimizna je nada zaspalog Pigmejca i kurac mog pradjeda što se verao brdima Montane…… a jebiga! Mogao bih ovako do sutra……. dobro, sve mi je danas grimizno iz posve nepoznatog razloga.“

Nasmijao sam se razdragano.

 – Reci mi koliko toga imaš?

 – Ima za dobrih deset zbirki.

Gledao sam ga u nevjerici. – I nikad nisi ništa objavio?

 – Ma ne pada mi na pamet.

 – Ali zašto Karamustra? Ovo zbilja vrijedi objaviti.

 – Ma boli me kurac, ja ne bacam bisere pred svinje.

 – A zašto ih meni daješ da čitam?

 – Zato jer ti nisi svinja.

Nasmijao sam se. Tko bi rekao da će izjava, da nisam svinja, biti najbolja stvar koju sam ikad o sebi čuo.

– Slušaj ovo. 

Pustio je  Close to the edge  od Yesa.

Slušali smo i pijuckali vino. Tu ploču možete puštati sto puta za redom i svakim slušanjem bit će vam sve bolja, sve do sudnjega dana…

………………………..

…………………………

Po tekstu, čiji početak prenosimo, u režiji Šandora Slackog, igrana je u Puli predstva u kojoj su učestvovali: Berislav Mudrovčić, Edo Orel, Šandor Slacki.

Predhodni prilog

našeg saradnika iz Pule