Tako nastaju pustinjaci
Ne kažem, volio bih dodirnuti ili odškrinuti zavjesu na vagonima, glavom uroniti u natovarena ogledala pa makar u njima ugledao jasne odraze zaljepljenih slika meduze ili poslanike petog kruga.
Ne krivim više iskošene cereke ukrućene pogledima ni sazidane vrtove koji svojevoljno mantraju doticajući tren koji ne postoji. U potocima vidim žile labirinta i prćaste šupljine koje uzdišu nad osunčanim provalijama. Koljevke su sazrijele prije preobražaja a krletke se gibaju nošene zubatim laktovima. Možda ugledam grimase od zlatnih svanuća nakinđurene žutim maglama a oblaci moji nadređeni mučitelji i dalje me uporno obasipaju stegom divljenja dok čekam povorku s zakletvama skamenjenih naslova.
Hodnici
Hodnici u promrzloj tišini
kriju zaleđene slike i pokrete,
obrise opranih sjena.
Otupjeli su od putokaza praznine,
koraka, otrcanih glasova slutnje i iščekivanja.
Priželjkujem zvuk violine,
dugi, prodoran, parajući zvuk,
nek preplaši vrapce na tavanu,
a šteta je ubiti tišinu, priznajem.
Bijeli Anđeli
Moji bijeli anđeli su sami kao Bodlerovi vapaji
umrtvljeni na rubu svijeta
gdje vjetrovi plačnim pogledom
razmiču skupnu točku utihle nade.
Bijelo srce od slatke boli probuđeno
Tijelo i žile kao modri pramenovi.
Stope pune dima i zaborava.
Herojstvo putnika u magli jutra brdima daljine.
Bez gnjeva, očaja i slijepila.
Vapaj koji tetura u brojevima koji mjenjaju redove
Sliče na nijeme pjesme,
slane pobacane grudve.
Na svim fotografijama radovi S. K. – L.
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.