“Sreća – to je osjećanje da čovjek ima
ono što mu je najpotrebnije…“
“Tucite svoju djecu!
Od toga ona neće biti bolja,
ali će vama biti lakše…“
Gusta bijela pijavica dima iz lokomotive duvala je ogromni plavi balon na nebeskom svodu, koji će, po običaju, zorom, prsnuti negdje iznad Ivana. Niz one austrijske zupčanike silaziće kišne kapi u Neretvu. Na tome mjestu, vagone su vukle uvijek dvije mašine. Putnici bi izlazili vani da se nadišu čistog planinskog zraka, dok ih kondukteri ne bi opomenuli da „voz slazi“.
Ovim putem je, mašinovođa Branko Maltez, hiljadu puta proveo voz. Znao je svaki željeznički prag i svaki kamen napamet. Znao je iza koje će ga krivine dočekati goveče, iza koje pas, kobila ili magarac natovaren drvima. Stoga bi uvijek, u znak opomene, pustio dugačak pisak lokomotive, čiji se zvuk gubio u talasima. Po njegovom pisku, ljudi iz onih sela uz prugu, uvijek su znali koliko je sati. Branko je samo na dva mjesta puštao pisak iz ličnog zadovoljstva.
U Aleksinom Hanu kuharica je bila lijepa Soka. Kad bi se njegov „ćiro“ oglasio piskom, istog trena, kao da je nestrpljivo čekala taj trenutak, Soka je palila fenjer i mahala njime kroz prozor. Onda je jednoga jutra, na tom mjestu neko „prekinuo vakuum“. Voz je stao. Lokomotivi je iz mraka prišla neka prilika u šeširu, s lovačkom bokericom u ruci, i prijeteći, promuklim glasom, pozvao mašinovođu:
– Majstore, od sada, ovuda bez piske! Na prstima. U Jablanici pišći kol’ko te volja… Jasno!?
Ćutke su otpili po gutljaj rakije, i svako na svoju stranu.
Kada bi iz Zelenike dovlačio voz za Mostar, Branko je s nestrpljenjem iščekivao dolazak u stanicu u Baćevićima. Tu ga je, od lanjske Gospojine, svaki put čekala Mileva. Upoznali su se u Žitomisliću, na skeli koja povezuje dvije obale Neretve, koju su meštani nazivali „catara“. Branko je starom Simatu Simiću, skeledžiji, platio jednu vožnju, tamo i amo, samo za njih dvoje. Pri povratku, na sred vode, Branko je zapjevao:
„Odbi, odbi lađu, od kraja, od kraja;/Tu se dragi s dragom, pozdravlja, pozdravlja…“
Onda je iz džepa izvadio sat sa srebrnim lancem, na čijem je poklopcu bio ugraviran lik lokomotive, i dao ga Milevi. Vozom su došli do Baćeviča. Onda ju je Branko otpratio do gaza na Neretvi, gdje je bila privezana Dragutinova lađa. Dugo su mahali jedno drugom. Na ortiješkoj strani, Mileva je stidljivo prilazila čobanicama, koje su u tom trenu, k’o bajagi, podrugljivo i s nekim, samo djevojkama svojstvenim prezirom, zapjevale:
„Aoj, kume, jesi l’ petlja,/ Oplićala je Neretva…“
Kad im je pokazala sat sa srebrnim lancem i slikom lokomotive, s prezirom su zaćutale. U Karadeglija se te jeseni spremalo djevojačko ruho.
U Rahimića, na Pijescima, na dva stana, tkale su se serdžade, ćilimi, ćenari i rute. Javljeno je da u potku i osnovu ulaze posljednja kančela i da će sve biti gotovo do prvih svetaca.
Svakog trećeg dana, voz je s nestrpljenjem pištao sve od baćevske do rodočke stanice. Mileva je izvezla posljednji bokal na garnituri koju joj je u Mostaru nacrtala stara Salatićka, a onda je poljubila onu rečenicu ispod – „Kuvarice manje zbori da ti ručak ne prigori“…
Te godine, u jednoj sedmici, potrefili su se i Uskrs, i Vaskrs, i Bajram. Svati su na konjima došli po mladu i odveli je u Mostar. Tu se, u hotelu „Hercegovini“, jelo i pilo, kažu, tri dana i tri noći. Možda bi i duže, da žandarmi nisu došli i pohapsili svatove. Branko je optužen da je namjerno produžio svatovsko slavlje, da bi sa svojim prijateljima proslavio i Prvi maj. Suspendovan je mjesec dana, a onda, po kazni, dobio premještaj u Srbiju, u Čačak. Tamo je, s Milevom, otišao prvom klasom.
Prve godine, rodila im se Jovanka, a zatim, svakih godinu dana, još po jedna kći – Milica, Olga, Persa i Dosta – ukupno pet. Dvije godine, poslije Doste, dobili su sina kojem od milošte dadoše ime Sreten. Ali ga nikad niko tako nije zvao. Sestre ga nazvaše Baćo.
Onda je došao Onaj rat. Branko je posljednji voz odveo u Gradišku, i nikad ga više niko nije vidio. Bio je rat. Mileva je od skromne penzije podizala djecu. Škola im je dobro išla. A, uz njih se i ona obrazovala. Ljeti bi svi, na mjesec dana, dolazili u Ortiješ. U zavičaju trešanja, bostana i vinograda tada bi bio praznik. Pola sela dolazilo je u Bana, na sijelo. Pjevalo se, igralo i vesililo do kasno u noć. Milevu su smo svi zvali dainicom. Voljeli smo da joj ugađamo, a kao nagradu, uvijek je za nas imala lijepu riječ koja bi nam davala neku unutarnju snagu, nadu, podstrek, vjeru, pa i moć. Voljela je smokve. Brali smo joj tenice, termenjače i crnice, a jednom smo, krišom, otišli na Peškovinu, i ispeli se na onu smokvu „lugu“, kod Peškina kola. Tu nas je ugledala Micika, kućna pomoćnica gazda-Branka i Jovanke Peško. Njen vanbračni sin, Mihajlo Ahas, bio je prvi na ploči sa imenima žrtava fašističkog terora, koja se nalazila na zidu ortiješkog doma. Kad smo rekli, kome će smokve, čuvala nam je stražu dok smo nabrali pun krto krupnih plodova.
Svi mladići koji su služili vojsku u Čačku i naokolo, kod dainice Mileve su navraćali kao u svoju kuću. Svu svoju djecu izvela je na pravi put. Šestoro djece – šest fakulteta. Jovanka profesor književnosti, Milica ljekar, Olga arhitekta, Branislava psiholog i pjesnikinja, Dosta inženjer hemije i Baćo inženjer mašinstva. Posebno je ponosna bila na Olgu, koja je u glavnom gradu Bangladeša projektovala veliku zgradu državne bolnice. Odbila je honorar. Poželjala je da se ta divna građevina nazove njenim imenom. Jedna po jedna, srećno su joj se kćeri udavale, a na kraju se i Baćo oženio. Onda je dainica „preskakala“ po jedno ljeto. U Ortiješ je dolazila svakog drugog ljeta. Pravdala je svoje odsustvo brigom za unučiće.
Početkom osamdesetih, posljednji put je bila u zavičaju, skupa sa unukom Zoranom, prelijepom crnokosom djevojkom, koja je u Kraljevu, gdje je živjela sa roditeljima, te godine završila gimnaziju.
U hotelu na Buni, toga ljeta, pjevao je Asim Brkan. Između njih dvoje, desila se ljubav na prvi pogled. Govorilo se da su se nekolike godine viđali po Beogradu, gdje je ona studirala. Onda je Zorana poznatom pjevaču napisala razglednicu: „Sir je besplatan samo u mišolovci!“ On je, poslije toga, snimio pjesmu „Nekad sam i ja volio“.
Tog posljednjeg ljeta uz Neretvu, dainica Mileva voljela je da svakome pogleda u fildžan. Kao da je tada bila zakoračila u neki drugi svijet. Sva je bila obavijena nekom dragom i čežnjivom mistikom. Često je citirala Dostojevskog, Platona, Sokrata, Andrića, ali i neke savremenike. Jednog nedjeljnog jutra, s mojom pokojnom babom Jovankom pila je kafu. Rekla joj je da je sanjala neki strašan i čudan san. I da takve snove ne valja pričati prije podne. A, onda je, nakon dužeg promišljanja, podigla sa stola onaj prevrnuti fildžan. Sve sam, s prozora, kroz zavjesu, krišom gledao i slušao. Iznenada me je prenuo njeni suvi krik: „Jao, snajka! Juuuu, evo mi šoljici istog onog noćašnjeg sna!? Pogledaj, molim te, po sred-srijede, Neretva gori, plamti, kuće gore, vinogradi gore… Vidi, samo ova Petrova trešnja stoji sama, puna crvenog roda…“
Moja baba je sa smiješkom i čuđenjem gleda: „Puno, Mileva, čitaš knjige, i gledaš televiziju…“
Ja nisam mogao više da izdržim. Ustao sam i uz obavezno „dobrojutro“ i „dainice ljubimruku“, uzeo onaj fildžan. Zaista, figure su ličile na neki požar, a na rubu je, kao nacrtano, bilo jedno usamljeno stablo. Dainici je bilo drago što sam to i ja vidio.
– Ovo je vapaj Svetog Nikolaja Ohridskog i Žičkog, – rekla je i zamolila me da to zapišem, jer ću, veli, – preživjeti dva rata. Zapisao sam tada te njene riječi, i vremenom ih naučio napamet:
„Ako se u dušama ljudskim pogase kandila i sreća, i miomir postane zagušljiv dim, i srce prestane biti oltar ljubavi i postane hladno i tvrdo kao stena, tada Bogu nisu mili ni zidani hramovi. Kad god je vera Božja kod ljudi oslabila ili iščezla, i kad se unutarnji oltar srca razvalio, Bog je dozvolio da se poruše hiljade i hiljade hramova, u slavu Njegovu postrojenih!“
Mnogo vremena kasnije, provjerio sam ovu besjedu. Ovo je zaista rekao pomenuti svetac. Citat dainice Mileve bio je tačan. Sve je bilo tačno. Preživio sam i dva rata. Sada, kada razmišljam o dainici Milevi, imam o njoj spoznaju kao o nekom čudu, koje se, eto, meni desilo. Još mi, u podsvijesti, odjekuje njen zvonki, baršunasto drhtavi, sopran. Zaboravio sam, na početku, da kažem da, je imala prekrasan glas i da je svaku pjesmu znala napamet.
Nas, mladiće, posebno je fascinirala poznavanjem sportskih rezultata Fudbalskog kluba „Velež“. Znala je sve poslijeratne sastave „rođenih“ napamet, a u Čačku se, sa jednom kćerkom i zetom, slikala sa Bajevićem i mlađim Glavovićem – Bracom, poslije neke kup utakmice. U svom djevojačkom baunu, u onom prijeđeljku, gdje se krije ženska intima, čuvala je sliku svoga pokojnog supruga u „Veležovom“ dresu. Na poleđini je pisalo „6 – Maltez – 22 – oktombar 1922 – Konjic“.
„Velež“ je uvijek nazivala našom srećom. Tu bi citirala Dučića: „Sreća – to je osećanje da čovek ima ono što mu je najpotrebnije!“
A, kada bi je neko od naših starijih pripitao, kako je uspjela sa skromnom penzijom, izvesti svu djecu na pravi put, ona bi se zagonetno nasmešila, i podsjetila svoje sagovornike na riječi Duška Petrovića: „Tucite svoju djecu! Od toga ona neće biti bolja, ali će vama biti lakše.“
A, kada bi je zapitali, da li je ona tukla svoju djecu, u oči bi se klela da ih nikada nije ni takla!? Te bi, onda, zapjevala svoju omiljenu pjesmu, koju je pjevala kao mlada čobanica, sa svojim drugama, po ortiješkim lukama, krivačama, podvornicama, krčevinama i ogradama:
„Prošetalo devet đevojak’,
Devet milenih,
Devet sestrenih.
Biber Bojana,
Šećer Jovana,
Eglen Todora,
Radi Gizdava,
Šeboj Kosara,
I Dobrisava,
I Dobrimara,
I dvi’ Anđuše,
Đugumi su minđuše,
Hoj!“
Drevna melodija ove pjesme uvijek vraća neke drage slike djetinjstva od kojih je grešno pobjeći. Ova mi se pjesma dugo vremena, godinama, motala po glavi. I kada bih poželio da je zapišem, uvijek bi mi nedostajala jedna djevojka. Jedno ime. Ni tetka Dana nije mogla da se sjeti toga nedostajućeg imena…
Noćas mi se pjesma sama kazala. Svih devet djevojaka je na okupu. I sve je, čini mi se, u pjesmi rečeno. Samo sam ja, opet, sam; na nekom iskonskom mjedenom guvnu.
Možda je i bolje ovako…
Božo Kijac
Jedan od najčitanijih tekstova
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.