Bilo je to vrijeme kada smo siti i bebrižni lajali na zvijezde. Ni one nama nisu ostajale dužne. Svako je imao svoju koja je dobro pamtila naše marifetluke i priređivala nam sačekuše kad smo se namanje nadali. Ljeto je u Mostar dolazilo prije vremena i ostajalo dugo. Mostarsko ljeto konačilo je u jednoj ogromnoj karpuzi nad našim glavama. Mostar je bio beskrajni bostanluk na čijim su se vriježama zametali šereti, liske, zajebanti, jebivjetri, luftiguzi i poneki benevrek. Djevojke su zalijevale cvijeće, brale smokve i čekale momke. Mi smo stanovali u vinogradima. Neki ljubičasti vjetar igrao se tog ljeta u vinogradu njenom haljinom na tufne. Šuštao je saten skupa sa suhim lišćem žilavkinih čokota. Od tih blaženih šumova vrtjelo se u glavi. U vinogradu smo bili samo mi, i taj čudni, opojni, vjetar što se cijelog svog života šulja uz Neretvu, pa onda iznenada, ramenom, zapne za pećinu ili korijen smokve divljake, i pomahnita. Ženama je taj vjetar mio, ali ga se kobajagi plaše. Ona me cijelo prijepodne škakljila prstima toga vjetra. Onda smo opet pobjegli u vinograd. Uživali smo kao što rođeni Mostarci nekada čine. Dabogda me, odma’, zmija ujela, ako lažem: Svijet se kaže vinograd!
Taj vinograd je, toga dana, bio raskopčan za nas dvoje. I za vjetar. Ona je ubrala modri grozd blatine i stavila ga u njedra. Pitala me je: kako se pravi vino? Bili smo svega cigar hoda od sreće. I zvijezda. Rekao sam vjetru da joj šapne: vidjeće nas neko. Vjetar je predložio da se ubijemo prirodnom smrću… Onda sam se sjetio Andrića: „…Kad sam u Hercegovini uvek se osećam kao da sam u bestežinskom stanju! Ovde se nekako brže hoda, lakše diše i bolje misli! I čini mi se da niko tako ne teži svome Zavičaju kao Hercegovci…“
Vjetar nas je razdvojio. Između nas se izdešavalo vrijeme bez kraja i početka. Nesretni rat pogasio sve naše rođendanske svijeće, pa nam sada životi liče na prazne i tuđe torte. Jedne tople bezbrižne mostarske večeri silazio sam niz Brankovac s Ratkom Pejanovićem. Mjesec je ujedao za oči. Zvijezde su kapale niz lice. Vjetar se krišom zavukao u kosu i lajao na suze radosnice. Dolje, ispod mosta, rijeka je prestala da diše. Pravila se da je mrtva. Niz leđa joj je curila Kumova slama.
„Ova me veče podsjeti na jednu veče iz djetinjstva“, – reče Ratko. „Mi smo, na Carini, u nekoj, prozirno bijeloj, magli igrali ono kolo kozaračko, i jedni druge cinkarili vjetru do besvijesti. Tada sam čuo jednu dirljivu priču. Zapiši je!“
Te, sada daleke, 45. godine, septembar je pospremao mostarske vinograde. Mirisalo je uz Neretvu mlado vino. Pjevalo se: „Ovo su ti ljute zmije, dvajs’devete divizje!“ U baščama su se caklili šipci glavaši-karaderviši, a odrine se savijale pod teretom nabreklih grozdova i načičkanih osinjaka. Te jeseni, djeca u Mostaru, k’o u inat novoj vlasti, nisu krali ni šipke, ni grozdove sa odrina, ni prezrele i okovijale smokve tenice. Dane su provodili uz Neretvu i Radobolju, pecajući ribu i bacajući palangare ispod Malog i Velikog Duradžika, u rani sumrak, krišom. Vjetar je, kao i obično, mahnitao mostarskim sokacima, plašeći šuštanjem opalog lišća vrapce koji su se toga ljeta bili istićili kao da su predosjetili duži period slobode. Zbog vrabaca su ljudi po smokvama vješali strašila, medenice i razna zvona. Preplašene ptice bi, zatim, kljucale i čačkale vjetar koji je u mahovima, noseći opalo lišće, bježao i prašio put neba, čeprkajući usnule oblake iznad Huma i Gostine šume, i gubio se, dolje, niz Neretvu, preko Ševaš njiva i Dubrava, pa se odbijao o ošanićko stijenje i k’o prebijen blaor, umirao od straha u trski i ševaru Hutova blata i Deranskog jezera kad bi se, negdje, od Mostara, očuo zvižduk „ćire“.
Nakon četiri godine, Risto i Ristinica, vozom su se vratili u Mostar. U to vrijeme, svi su vozovi dolazili preko Stalaća i Vinkovaca. U vagon su ušli u Svilajncu. U smeđem, vremešnom, kuferu bila je obavezna brašanica: pečena kokoš, pogača, nekolike glavice luka i par ljutih leskovačkih papričica. Risto je bocu rakije, za svaki slučaj, držao u unutrašnjem džepu iznošenog željezničarskog šinjela. Garavi od dima, peli su se širokim basamcima svoga sokaka koji je sada bio Ulica Braće Balaća. Ćutali su. U njihovm slučaju, Andrić kao da je bio u pravu: „Kad se posle dugo godina vratite u neki grad, onda vam se čini da niste nikuda ni odlazili…“ Kako je i red, najprije su uhvatili halku na komšijskoj kapiji. Ovakvi susreti svugdje su isti. Namjerno preskačem suze. Neću ni o ratu. Risto je, pred polazak, ključ od kuće ostavio komšiji Hasanu. Bio je te sreće da je njegovo prezime, po abesednom redu, počinjalo slovom „Ć“, pa je vozom, prohladne septembarske noći 1941. godine otišao za Srbiju. Sve one, koji su tada morali da napuste Mostar, a čija su prezimena počinjala sa „E“, i dalje, vozovi su stočnim vagonima odvezli za Gradišku.
Risto je otključao svoju kapiju. Avlija je bila sređena. U kući šporet na starom mjestu, a do njega naramak iscijepanih drva. Tu je i velika žuta kredenca, sto, četiri stolice, namještaj koji mu je Hamza Ajkić trideset i osme napravio bez pare i dinara. Dogovor je bio samo da ima malo meze i dosta rakije. Ostalo je sačuvano i nešto posuđa. Komšije su pazile kuću, vidi se. Hasanova žena bila je od Stoca, pa su je od milošte zvali Stolačka. Donijela je kafu. Hasan je išao za njom i u fišeku nosio štiglića. Otvorio je Ristin kafez i u njega stavio „starca“, koji je, začudo, odmah počeo da verša. Stolačka je srknula malo kafe iz fildžana, krišom dala išaret mužu i naglo ustala. Nedugo, potom, pojavila se na donjim vratima koja su iz ganjka vodila u kuhinju, držeći u naramku dvije tegle pune ušećerenog slatka od trešanja: „Kono, ovo je tvoje slatko. Sačuvali smo ga kroz sve ove ratne godine. Krila sam ga i od djece, a bilo je gladnih dana…“ Žene su plakale. Zatim su prevrnule fildžane i čekale da muški izađu, pa da, nasamo, u sudbinu pogledaju. Hasan i Risto su zadivljeno slušali poj štiglića. Odbijajući guste dimove, ćutke su raspetljavali vunicu, perili udice i vezivali sprave. Oni bi se, u tom poslu, tako, ćutke, uvijek siti ispričali.
„Lijepa, komšijska priča“, – reče Ratko, nakon kraće pauze. „Ljudi je vazda bilo, i biće. Zapamti! Nego, hajmo na po jednu…“
Ispod sokaka Neretva – raspričana, šaputava i nježna. Nad nju se nadvirio Mostar. Ovaj Mostar opet lijepo boli. Sumak s prolaznika skida paučinu, kravi im osmjehe i oblači ih u poljupce. U Neretvu padaju maske. Zavjesa od plave čipke otkriva oči. Leden vjetar mrsi kosu i leti visoko u nebo, gdje do krvi, cijedi nebeske zlatnozelene bubuljice i toči prvi biblijski mrak, plav kao kiseonik.
Teturam danas kroz napuklo vrijeme sa flašom domaćeg nektara i ne dozvoljavam da jedno veče s Ratkom iščezne iz mog sjećanja. Silazim kamenim stepenicama niz Brankovac. Iza otvorenih prozora gusti oblaci dima u kome je sagorjelo jedno vrijeme vuku u turobnu prošlost. Vraćaju u besanu i hiljadama puta neprospavanu noć. Na onom kafanskom stolu isto piće, oko njega isti ljudi. Srce lupa na vrata prošlosti i ulazi sa bolnim saznanjem da mi nedostaje još jedna strana svijeta i to ona koju su mudraci nevoljno isticali i koju su kurvanjski ljubomorno čuvali za sebe. Berem najbližu zvijezdu, ljubim joj tamnu stranu i bacam je u Radobolju. Iz vode izlazi zlatna ribica. Nemam želja. Sa Starog mosta mašem galebovima. Zagledan u dubinu davne pijane večeri osjećam kako, ispod mene, na površinu rijeke isplivava jedna generacija divnih, bezbrižnih, nasmijanih ljudi. Sve dobričina do dobričine. Otimamo ih od zaborava! S vremena na vrijeme. Dok se iz sve snage upinjemo da učestvujemo u tuđim željama i nedoumicama, svoja sužena osjećanja otpuhali smo u nebesa, u carstvo tišine i prevarenih rajskih ptica. Ona zvijezda pobježe iz Radobolje i vrati se na svoje mjesto. Meni je, nešto, žao… Podignem čašu, nazdravim nebu, malo za pokoj prospem i ispijem je naiskap. S neba mi mahnu naš Ratko: „Uhvatiću ti drugu zvijezdu! Ne prosipaj, dan ti jebem!“ (Držim ga za riječ.)
Božo Kijac
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.