VJEROVANJE U NEPOSTOJEĆU BUDUĆNOST – Božo Kijac

Hiljadama godina čovečanstvo živi u nadi i čeka ljepšu i srećniju budućnost. Još nijedno vrijeme nije bilo budućnost. Još nijedanput budućnost nije došla. Ali nije popustila ni vjera u njen dolazak.

Čovjek ne prestaje da vjeruje u pobjedu nad samim sobom. On se bori za idealno društvo, iako čovjekova nesavršenost živi od grešaka i propusta svakog društva. A, svako društvo sa greškama, bolje je od društva bez grešaka. Budućnost je ukidanje grešaka.

Čovek danas nije ništa pametniji od svojih praotaca. Djeca će se uvijek rađati nepismena i neobaviještena. Budućnost će uvijek biti dovoljno udaljena. Od idealnog čovjeka daleko smo danas kao i prije svih revolucija. Ljudsku nesavršenost je nemoguće pobijediti, jer je ona ljudska, ali čovjek nikada nije prestao da vjeruje da će u budućnosti pobijediti svoju prirodu i sudbinu.

Danas traje ista bitka koja je počela sa prvim civilizovanim ljudima i trajaće do posljednjeg čovjeka. Stare nepravde se ispravljaju pod novim tiranima. To je cijeli progres.

Umjesto da budu slobodni, pravedni i pametni, sada, ljudi to odlažu za budućnost, jer stvarnost to ne zaslužuje. U ime budućnosti je sve dozvoljeno učiniti protiv svog vremena. Od svoje rane mladosti čovječanstvo sanja o budućnosti. Svijet će propasti a ono se neće probuditi iz tog sna.

Odavno su prošli dani za koje su se borili najveći umovi naše prošlosti. Prošli su dani za koje se bilo kad i bilo ko borio. Prošli su dani koje smo čekali. Budućnost nije došla. Budućnost je toliko puta srušena sa vremenom u kome smo mislili da nas čeka.

Čovjek nije dostojan budućnosti. On bi htio neku budućnost koja je bolja od njega. Zato budućnost mora ostati budućnost. Inače je stvarnost. Svijet čeka ono što je bilo. Vrijeme je isteklo, reči su amortizovane. Pred nama je prošlost.

Umjesto da radi ono što može, čovjek se zaklinje u nemoguće. Nezadovoljan sobom, misli da je nezadovoljan vremenom i društvom. Gubi vrijeme čekajući budućnost.

Budući ljudi rodiće se sa svojom budućnošću. To nije naša budućnost. Budućnost svakog čoveka jeste smrt, a budućnost je izmišljena kao zamjena za raj. Budućnost je fatamorgana. Vreijme je pri kraju i više nema vremena da svi pobijede, ali pripreme za doček budućnosti ne prestaju.

Progres ne postoji. I kroz hiljadu godina ljudi će živjeti svoj život, ne naš. Ne mogu se porediti različite stvari. Mrtav čovjek – to nije njegova prošlost, to je njegova budućnost, jer je u prošlosti bio živ. Mrtav čovjek – to je nešto drugo, jer čovjek u životu nikad nije bio mrtav. Mrtav čovjek je zemlja. Mrtav čovjek je sadašnjost leša, a ne prošlost mrtvaca. Zbog toga ne postoji ni vrijeme – postoji samo veza između različitih stvari.

Sve nevine žrtve prošlosti vjerovale su da u budućnosti za koju se žrtvuju neće biti nevinih žrtava. Vjerovalo se da će nevini sanjati da nevini stradaju, ne bi li ušli u istoriju na najlakši način. Ali nije se ništa promeijnilo. Još uvijek se može stradati, čak i za slobodu svoga naroda. Nevini se boje kazni, jer se sudi isključivo krivcima, dok su nevini unaprijed osuđeni, a na odgovornost se poziva jedino zbog istine.

Čovječanstvo se već nebrojeno puta surovo obračunavalo sa mračnom, primitivnom i nazadnom prošlošću.

Hiljadama godina ljudi ne prestaju da sanjaju o ljepšoj i sjajnijoj budućnosti. Ne može se poreći da je naše vrijeme sa svojim ratovima, suđenjima, giljotinama, zatvorima, prosjacima, nesrećama, poplavama, bolestima, nepravdama, gladnima, obespravljenima i ubijenima – najdalja i jedina budućnost o kojoj su mogli sanjati najveći vizionari prošlih vremena. Naše vrijeme je budućnost Heraklita, Aristotela, Tomasa Mora, Đordana Bruna i tolikih drugih koji su odavno spaljeni na lomačama, žrtvovani za ove, srećnije dane.

Ne znam pametnog čovjeka u prošlosti koji nije za nešto poginuo. Njihova najdalja budućnost, to je naš život. Pametni ljudi i danas traže motive da za nešto ginu, a naše je vrijeme samo repriza nekog od prošlih.

Prognozeri i vizionari budućnosti ne miruju. Generacije očekuju budućnost koja nikada neće proći. Postoje očevici te budućnosti. Postoje ljudi koji su je vidjeli i koji nam već godinama pričaju svoje utiske i batinama nas primoravaju da im vjerujemo. Postoje prospekti, opisi, odbori za doček budućnosti. Tačno se zna šta će nam budućnost donijeti:

– trešnje će se slobodno oblikovati, neće robovati starim i preživjelim formama,

– na pušci će, pored noža, biti ugrađena i viljuška,

– za ljubav neće biti potrebno dvoje,

– djeci će nicati zlatni zubi,

– gavran se neće razlikovati od bijelog labuda,

– planine će biti veće, more dublje,

– u zatvor će se ići sa molbom, dvije preporuke, potvrdom da nisi kažnjavan i rezervacijom,

– na univerzitetima će predavati onaj kome se predaje,

– zemljotresi će se koristiti pri oranju, a poplave za navodnjavanje,

– svaki čovjek će objavljivati svoje novine,

– snijeg će padati i ljeti,

– u školama će se djeci predavati razni predmeti u vidu poklona,

– svaki grad biće glavni,

– kavezi će biti bežični,

– svi ćemo dobijati na lutriji,

– svi putevi će voditi do cilja,

– svi će biti pametni,

– bol će biti prijatan,

– neće biti ni prostih brojeva,

– svaka zemlja biće okrugla,

– prvo će se podizati mostovi, pa onda dovoditi rijeke,

– svi će imati visoko čelo,

– sto će biti dvjesto,

– novac će se kupovati za male pare,

– pitanja će biti nepotrebna, odmah će se odgovarati,

– osvojićemo susjedne zvijezde i svi ćemo imati po jednu.

Tako će biti!

Ovo malo nagađanja ne trpi prigovore. Zna se ko sumnja u ovaj projekat.

Ovo je sigurno. Ljudi u ovo vjeruju već nekoliko miliona godina. Ko u to ne vjeruje, izgubio je nadu u budućnost. Ko ne vjeruje u takvu budućnost, nije zaslužio nikakvu.

Provjeravanje, sumnje, dileme, pitanja, nedoumice, logike – sve su to diverzije ostataka reakcionarne prošlosti.

Budućnost će doći tek kada svi izginemo za nju.

Od jednog čoveka važniji su svi ljudi. Od svih ljudi važnija je budućnost.

Priča Zorana Ćirića