Opšta potreba iz koje umjetnost izvire, vodi svoje porijeklo iz toga sto je čovjek po svojoj prirodi misleno biće, tj., ono što iz sebe i za sebe stvara, ono što on u biti zapravo jeste. Platno je jedno veliko ogledalo duše u koje se ogledam svaki put kada sjednem da slikam.
Prirodne stvari postoje samo jednom i igrom prirode nastaju i nestaju, medjutim čovjek kao duh udvostručava se, jer prije svega čovjek postoji kao prirodna stvar, a osim toga postoji za sebe, opaža se, predstavlja sebe, misli i zahvaljujući tome on postaje i duh.
Ova svijest se dobija teorijski, mora da učini svjesnim samog sebe, da istražuje samog sebe, ja tako radim . Posvećenjem praktičnim radom postao sam samostalan i prepoznajem samog sebe posmatrajući misli, a zatim i moja djela. Uklonio sam nepotrebno, neobradivo i jalovo da bi u novim oblicima prikazao suštinu, odnosno sebe.
Umjetnost, covjeka odaje, postaje mu saveznik, ili izdajnik, sve u zavisnosti reciprociteta spolja – unutra, tj. vizuelnog čulnog i duhovnog unutrašnjeg.
Ono što mi je bitno, a što je takođe uopšte, bitno je razmisljanje o pojmu ,,osjećanja”, zapazaja, afekta posle sagledavanja jednog djela. Umjetničko djelo skreće paznju na sebe ukoliko imamo jako ,,osjećanje”. Osjećanje je refleksija koja se dobija kada je na slici strah, nesreca, sreca, radost, dokolica, i na te primjere ne može se gledati subjektivno, jer svaki umjetnik prikazaće ih na svoj način, tako da ostaju uvijeni u najabstarktnije pojedinačne forme, koje vraćaju na početak teksta i govore slojevitosti i jedinstvenosti umjetnika ponaosob.
Putnik namjernik, ljubitelj, onaj koji gleda, uživa, naći će nešto svoje u mojim slikama, samim tim i prisvojiti ih. To je jedna velika dobra stvar za onog koji posmatra, on moze sebe nazvati i autorom…
Velika je i dobra stvar napisati nešto o slici, mislim da joj to može doći i kao neka vrsta nadogradnje iako je, kazem, ona slika svih nas .
Ako nešto kažemo, ili napišemo, nismo riješili nakakav rebus, niti je demistifikovali, jer jedno umjetničko djelo nikada ne može biti raščlanjeno, riješeno, i odgonetnuto, to ne može ni sam autor, kao što nije svjestan ni svoje cjelokupne svijesti tako nije svjestan ni svog cjelokupnog rada.
Slika ,,Tajno mjesto za svemogućeg”, je ishod neke sveopšte žudnje za Bogom, za nekom sigurnošću koju osjecamo, trebamo, a nemamo, ustvari, žudjna za samim sobom, potraga za sobom.
Zamka u vidu vodenog ogledala u kom se ogleda smješa duše i Boga, je prazna, ispod portreta svijeta nema ništa… Dok je prikaz razapete ptice u stvari prikaz Svetog duha, koji je uhvatio insekta, prikaz samo utoljenje fizickih potreba…
I sve to uramljeno u toplom predvečerju…
Rade Vujačić rođen je u Podgorici 1977 godine. Fakultet likovnih umetnosti završio je na Cetinju u klasi profesorice Anke Burić. Član je udruženja likovnih umjetnika Crne Gore od 2012 godine. Izlagao na više samostalnih i kolektivnih izložbi. Osnivač je slikarske radionice ,,Boje prijateljstva“ u Podgorici.
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.