PRIVILEGIJ SAMOĆE
1.
Ponekad je dobro opustiti se. Glasno odahnuti. Pojesti malo kruha da se umiri naslućivani osjećaj kiseline u želucu. Popiti malo prošlogodišnjeg vina. Domaćeg, crvenog. Neoksidiranog. S još uvijek izraženim voćnim mirisima. Prisiliti um da prestane grozničavo razmišljati. O bilo čemu. Nije važan svijet. (Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti.) Važni smo mi. Naš sadašnji trenutak, i naše postojanje u njemu. Važni smo mi. Jer ovo je naš život i naše vrijeme. Bez obzira na sranja koja se događaju oko nas. (Duboki udah.)
(Opuštenost i osjećaj zadovoljstva. Prožima um, psihu i tijelo. )
2.
Odjednom … Pokret u žbunju. Onaj prokletnik, što vreba te već posljednjih 6 mjeseci. Već si mu zaprijetala kako ćeš mu zvati majku i obavijestiti je o svemu, ne prestane li. Tip je retardiran. Slijedi te i dalje. Ovaj put iz žbunja. Dižeš se s klupe, ljutita pomalo. Ubrzanim hodom udaljavaš se. Dok nervoznim ispuhivanjem izbacuješ posljednje dimove dogorjele cigarete iz sebe.
3.
Mnogi su muškarci uzdisali za tobom, i slinili. Oni poremećeniji ne odustaju ni danas. Oni razumniji, pokušali su te zaboraviti. Krenuli su svojim putem, predajući osjećaje zaljubljenosti zaboravu. Potrebna je velika snaga i odlučnost da se bude pametan. Da se krene dalje. Što čovjek čovjeku može ponuditi, osim sparnog i vrućeg, ljuljuškavog popodneva ljetnog dana, nabijenog tek mirisom nevidljivih feromona? Slijedi prohladno jutro sljedećeg dana.
4.
Mir je neprocjenjiv. I zato izbjegavam ljude. Pogotovo poznanike. Uvijek očekuju nešto od mene. Da potvrdim njihove stavove. Pozdrav. Banalna pitanja, izjave, komentari. Samo zato što misle da me znaju. Očekuju čuti određene tvrdnje i odgovore, izraze koji će potvrditi njihovo mišljenje i njihove stavove, njihove vrijednosti. Traže u tebi, u svojem poznaniku, potvrdu vlastite ispravnosti. Potvrdu vlastitih stavova i vrijednosti. Nešto kao zrcalnu sliku samih sebe. No, u meni je neće naći.
5.
Samoća. Dok sam prolazio ispod otvorenog prozora gradskog kafića, unutar sveprisutne i prevladavajuće buke, jedan je ženski glas sasvim jasno izgovorio riječ … usamljenost. Samo neprosvijećen um može se groziti samoće. Samoća nije kazna, nego privilegija. Njome se treba pričestiti. Zašto se svi toliko boje samoće? Ne priželjkuju li svi u sebi bijeg? Bijeg … Od koga? Od drugih? … Ili od sebe? … (smijeh) … Od sebe je nemoguće pobjeći. Jedini način bijega od sebe je da se mijenjaš, i da budeš nešto što jučer nisi bio.
6.
Kako su naivni i plitki ljudi koji očekuju od drugih dobiti potvrdu vlastite ispravnosti i vrijednosti! Kako je dugoročno porazno zapravo, za ego velikog uma, usvojiti model izgrađivanja samopouzdanja i vrijednosti, temeljen na tuđem mišljenju. I tu, u tome samopouzdanju, samosvijesti i u neovisnosti uma i duha, u tome se razlikuju veliki umovi i osobe od onih manjih, kojima su potrebni drugi.
Ako će te ikad itko od tvojih istinskih prijatelja cijeniti i poštovati, poštovat će te zbog tvoje neovisnosti; neovisnosti u razmišljanju; neovisnosti od prevladavajućih trendova, od uvriježenih društvenih vrijednosti i poimanja. Ostali, oni koji te ne razumiju, smatrat će te izgubljenim, u najmanju ruku čudakom. Neki će te možda i sažalijevati.
7.
Osjećaj dosade između dvoje ljudi je najčešće zapravo obostran.
Zato, kada će Vam sljedeći puta sugovornik sa svojim temama djelovati dosadno, najvjerojatnije ste i Vi njemu/njoj dosadni. Ili biste bili, dugoročno gledano. Druženje ljudi je opravdano i dobro jedino kada oni zajedno ostvaruju nekakav zajednički cilj koji ispunjava nasušne potrebe jednog i drugog. Sve ostalo je gubljenje vremena. Uostalom, tko treba druge ljude? Dovoljno je da ih vidim iz daljine ili na televiziji. A tu je još i internet koji mi ponekad dosadi, pa na nekoliko dana stavim društvene mreže na čekanje … Koja riječ izmijenjena s blagajnicom prilikom plaćanja, sasvim je dovoljna količina dnevne komunikacije s ljudskim bićima.
Ljudi kao mnoštvo; ta vreva, gužva, buka, taj kaos. Oni su, zapravo, besmisao, dok je svaki čovjek, za sebe i unutar sebe, smisao.
8.
Da se vratim na početak; samoća nikako nije kazna ili patetično rečeno – nekakav ubogi osjećaj, nego je privilegija; izraz slobode i mira pojedinca. Drugi nam ne mogu biti smisao jer smo zapravo u nekim stvarima neopisivo različiti i nužno neopisivo sami. Samoća je put k istinskom jastvu i biti. Ona nam pruža priliku za inicijaciju u samoga sebe. A tko zna koga ili što možemo tamo otkriti? Ponekad, samoća je jedini stvarni izlaz koji nam omogućava da dosegnemo i sačuvamo sebe.
Krunoslav Mrkoci
Sve fotografije Mario Beganović
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.