IMA TU NEŠTO

… Pogled mu se zaustavio na obrisima ruševine u Bulevaru: *Vidi onu bruku, oni su srušili naše kuće, mi smo razorili njihove. Praktično, stvorili smo uvjete da raščistimo među sobom!*, – reče mi nekako svečano, onda me udari po ramenu: *Sjećaš li se Jaše Grobarova iz Bjelušina?* Jaša je jednom zapisao: *Bože, kako je čovjek veliki na pijedestalu, u kabinetu, pa i u lovu. Međutim, taj isti velikan u Okeanu i u vremenu (beskonačnom) toliko je sićušan da se sam od sebe izgubi…*

Procvjetali oblaci donijeli su prve jesenje kiše u naš grad. Nebom su plovile ogromne raščupane glave karfiola, pune peruti, zapinjući solufima za okolna brda. Kazaljke na Španjolskom trgu pokazivale su 12 sati . *Čiko, brzo reci jedan grad*, – zamoli me jedna gimnazijalka.

Mostar, – rekoh, nekako, preko jezika. *Znala sam*, – reče i uleti u *Bregavin* autobus, na kojem je istaknuto da prometuje za Stolac, preko Domanovića. *Eh, djeco, djeco…*, oglasi se žena s vrećom paprika u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, i zapita me, je li prošla *šestica*? Nisam je vidio, rekoh. *Vrlo važno*, – reče ona, i spusti one paprike. Pruži mi ruku: *Odnekud ste mi poznati? Možete da me zovete Svetlana. Uopće ne insistiram na ‘J’!* Ostao sam bez teksta. Spasila me *šestica* koja je upravo nailazila. Onaj karfiolski oblak kao da je prisluškivao moje presretnute misli, odjedanput se protegnu koliko je dug i širok i poče se tresti poput kera kad izađe iz vode. Vidio je da sam bez kišobrana. Kazna je ubrzo stigla. Mokar sam do gole kože.

Vejsa

Oblak napravi još jedan krug, namignu mi svevidećim okom, otvori veliki nebeski šlic i ponovo se oblakša nad mojim rodnim gradom. Onda uđe u jedan avion. Nije se dugo zadržao u zrakoplovu. Negdje iznad Bišća otvorilo se desetak malih padobrana. Oblak je konačno sišao na zemlju. Obradovao sam se suncu. Prvo što sam pomislio, aludiralo je na onaj oblak: Od mene nikada neće postati heroj. Ja pri svakom skoku otvorim padobran. Mokar čovjek, koji je uz to još i u godinama, nikada ne razmišlja kako će se osušiti, već mu se kroz glavu stalno vrzma rečenica: ne daj Bože da se prehladim! To je i logično, ali i razumljivo. Vlada opća besparica. Ja malo drugačije razmišljam. Nije važno što nemate para za lijekove, važno je samo da vas zdravlje dobro služi. Slično rezonira i Vejsa, moj jaran iz mladosti. Njegova je misao postala nadaleko čuvena: *Brato, od kako sam umro, sve više ličim na rahmetli babu!*

Kafez

Vejsina babu, prije rata, zvali su Geštetner. Njegova legendarna fora bila je: *Mi naš otpad recikliramo i opet vraćamo u politiku!* Onda je zapucalo. Vejsin babo, u početku, nije htio ni tamo, ni amo. U Norveškoj je komšiji Lamzi, uz kafu bijelu *drinu* na uho šapnuo, da djeca ne čuju: *Kad je, ono 1992, pripucalo sa svih strana, nismo znali da li da budemo heroji ili kukavice!?* Svojevremeno je imao dvadesetak kafeza sa štiglićima, lugarinima, kanarincima, farzalinima, a imao je i jednog narančastog papagaja. Svakoj ptici dao je ime nekog domaćeg političara. U dnu avlije imao je veliki kafez u kome je bio pripitomio vuka. Jedne nedjelje, pred ono ludilo, kad je *Velež* izgubio od *Hajduka*, došao je kući pravo s igrališta. Odlučio je pustiti vuka. I on i Vejsa, jedva su kutarisali. Vučko ih je pravo nagrdio. Tada je bacio čuveni biser: *Da bismo kafez oslobodili, ušli smo unutra!* Gledam jedan sijedi mostarski oblak, kao da mi maše. Možda je Vejsin babo. Gledam, hoće li negdje pasti. Ako padne, to je sigurno on. On mi je na rastanku rekao: *Brato, mi padamo s velike visine. Zato imamo sjajno prolazno vrijeme!* Onda mi je još nešto govorio, kako će, kad on umre u Norveškoj, istog dana *Velež* izgubiti *s jedan nula*. Još je rekao, da će se po Mostaru pričati, kad se pročuje da je *odapeo u tuđini*, da je puno pio i još više pušio. *Jebiga*, – rekao mi je, *ti im kaži, kad te budu pitali za uzrok moje smrti, kratko reci: ŽIVOT!* Još mi je dao u amanet i ovo: *Nemoj zaboraviti reći – beskurac – i jednu Hepokovu četeresku drmnuti do pole, a drugu polu prosuti u Neretvu!*

Žalba

Pijem Hepokovu lozu iz 1989. Sjećam se stare raje, i, bezbeli, Vejsina babe. Joj da ustane. Neretvu bi prozvao Šarcem, jer ja pola pijem, a pola prosipam u Neretvu, i to sve u stilu – pola pije, pola Šarcu daje… Nekako, od po pića, pade mi još jedan njegov biser na pamet: *Narod će ostvariti svoje snove, samo ga opet treba uspavati!*

Jedan obijesni vozač, da bi zaplašio neke djevojke koje su čekale prigradsku liniju, zaletio se prema čekalištu. Tu je bila ona velika lokva. Ne trebam vam dalje pričati šta je sve bilo…

Kad se glava ohladila, odlučio sam se žaliti. I tu je nastao novi problem: kome se žaliti, kako, kada, zašto? Pitanja je bilo sijaset. Logično, žalio bih se policiji. Ali, šta ako naletim na onoga koji održava spregu policije i kriminala. Možda bih i od suda mogao tražiti da me zaštiti, ali šta ću kad sud legalno, po službenoj dužnosti, obavijesti krivca ko ga je tužio, a dobro se zna da taj krivac nikome ne oprašta. To je tatin sin. A, ja nemam sredstva ni inače, a kamo li za oružje, tjelohranitelje, blindirane automobile, pancirne prsluke, pit-bul-terijere, alarme, video-nadzor i advokate. Možda svoju muku da ispovijedim popu, fratru ili hodži, i da se preko njih požalim samom Bogu? Ali, šta ako je kriminalac, koji me je ojadio, veliki dobrotvor hrama, mecena duhovnih vrijednosti i ktitor Božje kuće? Ili, da se požalim ženi i djeci? Rođacima i prijateljima? Onemoćalim roditeljima?

Suze

Ali, šta ako mi oni počnu ređati svoje muke, i tražiti da ja pomognem njima? Kako bi, razumije se, i bio red, jer sam ja u najboljem životnom dobu, oduvijek vrijedan, radan, čestit, pošten, pravičan, moralna gromada, obiteljska uzdanica. Zar ih smijem u ovim teškim vremenima razočarati i pokazati im kako ne umijem da istjeram svoju osobnu pravdu? S druge strane, brato, moje građansko i ljudsko pravo nalaže mi da se žalim, da zaštitim pravdu, dostojanstvo, imovinu, sigurnost, život! I kako onda razriješiti ovu, ašćare, očiglednu suprotnost između potreba i ostvarenja, između želja i mogućnosti? Kako ostvariti pravo koje mi pripada, a da ne dovedem sebe u nove neprilike i opasnosti? Zar ih ionako nemam preko glave? Ja se i žalim što ni stare probleme ne mogu da podnesem – a da im dodajem još i nove? Ne ide. Zato sam zatvorio prozore, navukao zavjese, zaključao vrata, isključio radio, isključio televizor. Kao da nisam tu!

I, tada sam mogao početi. U punoj tajnosti i sigurnosti stao sam pred ogledalo i krenuo da se žalim, bez pardona, bez ustručavanja, nikoga ne izuzimajući, nikoga ne štedeći! I, uspjelo je! S divljenjem i ponosom gledam u ogledalu svoje pravdoljubivo lice i suze koje stižu jedna drugu, slivajući se u lavabo i odnoseći moj protest u gradsku kanalizaciju.

Torta

Oduvijek se znalo koliko je plač zdrav i iscjeljujući, a sada sam, evo, i ja svjedok – koliko to opušta i rasterećuje dušu…

Kad se čovjek dobro isplače, a uz to za takav plač ima debele razloge i opravdanja, onda postane lagan k’o ptica, k’o onaj oblak što liči na glavicu karfiola iz Međina. Kad se čovjek pošteno isplače, dobro ogladni, otvori mu se apetit, prohtiju mu se sva moguća i nemoguća jela. Zahvaljujući plaču, ja sam se specijalizirao za jedno egzotično jelo. Kako dobro jesti, a ne mršaviti? Sad ću vam ispričati. Pravit ćemo tortu od praziluka do vječnosti! Evo šta vam treba: 250 g brašna nule, 125 g margarina, malo krupne soli izdaljega, dva para jaja plus još jedno, pet do 8 struka praziluka ili, po mostarski – prase, jedna kašikara maslaca, jedna kašičica miješanog smušenog začina, so, biber, mužkarni oraščić, jedno pakovanje jogurta, 1/8 litra nakisele pavlake, tri prepune kašičice guztina, 25 g nadimljene slanine, 25 g nariganog nevesinjskog sira. To je to. Sad za sad. Prije svega, ovaj specijalitetne trpi lijenštinu bilo koje vrste, kao ni pola. Dakle, traži čovjeka na svom mjestu! Kako su svi čitaoci našeg hercegovačkog magacina od te fele, nema šanse da recept ne uspije. Da biste stvar izveli na čistac, morat ćete, ipak, umazati malo posuđa, a bogme i nešto escajga. Kao i u svakom poslu, po jutru se dan poznaje, a po noći teže! Zato je važno da ste dobro ispavani. Odstranite krmelj, da netko zbog vas ne dobije kamen u bubregu. Dakle, jedino tako i bez zijevanja, možete izraditi tijesto od brašna , maslaca i soli. Uostalom, to od vas očekuje kućna, a pošteno govoreći, i međunarodna zajebnica. Sve oči su uprte u vas. Iskoristite taj trenutak njihove nepažnje i dodajte jaja, na brzaka napravite glatko tijesto i ostavite da jedan do dva sata na hladnom mjestu (hladno mjesto je ono mjesto na kome temperatura ne prelazi granicu pristojnosti, to jest, osam stepeni).

Ludosti

Za to vrijeme, točnije dok se tijesto hladi, otiđite u kino *Partizan*, popijte kafu (jok rakiju), izvalite se na kauč… Jebem li ga, jednom se živi, a kuha se svaki dan! Poslije takove uživancije neće vam biti teško, je l’ de? Je l’ de da neće? Neće vam biti teško da rastanjite tijesto i od njega napravite okrugli oblik, prema veličini vašeg (ili ako ga vi nemate) koninog pleha. Zapamtite: pleh obavezno mora biti okrugao, jok na ćoše. Zatim, tvrdo skuhajte jedan par jaja. Prasu ili praziluk prepolovite po dužini, odrežite zeleni dio, operite ga i isijecite na duguljaste komade i bacite. Ako baš volite, možete ga iskoristiti. Točnije, ne bi bilo poželjno! A, najbolje ćete učiniti ako ga sa pola šolje vode i malo soli pirjanite pet minuta na maslacu sa dodatkom miješanog s(m)ušenog začina. Ostavite li ga na cjedilu, dobro ćete učiniti. Ohlađenoj prasi, uz stalno miješanje, dodajte ovim redom: jogurt, pavlaku, guztin, biber, mužkat i par jaja. Kako nemate ništa bolje pri ruci, time punite tortu. Da bi torta izgledala, pospite je sitno isjeskanim kockicama slaninice i naribanim sirom, a odozgo poređajte prepolovljena jaja. Kad ste sve to sastavili, cakum-pakum, nagurajte tortu u pećnicu zagrijanu na 200 stepeni i pecite je, kad je već tamo, oko 50 minuta. Poslije, zna se! Pecikantno! S’vršeno! Genitalno! Ha, ha, ha! Najdraže čase moga života činile su ludosti…

Kazna

Još jedna ludost mi je pala na pamet. Toga sam se upravo sada sjetio, kad sam čuo da je u Republici Srpskoj ukinuta smrtna kazna. Jebote, živ sam. Elem, ‘vako je bilo. Dogodilo se to u vrijeme u kome je smrtna kazna još bila dozvoljena, ponegdje, kao kod nas, čak i preporučljiva, ali se već nekako u zraku osjećalo da se toj preciznoj praksi opasno bliži kraj. Boro Citat je bio posljednji osuđenik na smrt i sa njime su iz dana u dan sve ljepše postupali. Dozvoljavali su da ga posjećuju radoznali novinari, a bogme i novinarke. Dozvolili su mu i da se oženi u zatvoru. Tebi, bar žena, neće zvocati i roncati dugo. Dozvoljavali su i nastavnicima da dovode đačke ekskurzije da ga promatraju i na njegovom primjeru uče kako se ne živi. U posljednje vrijeme Boro Citat uvijek je imao čistu preobuku. Dozvoljavali su mu da sluša radio, da se sam sa sobom igra tavle i karata, pa čak da pjeva *Ustani bane* i pije bijelo domaće vino. Čakštaviše, dozvolili su mu da čita knjige. Posebno su mu ugađali donoseći mu zabranjene knjige, u čije tajne poruke nitko osim njega i državnog cenzora nije imao uvida. Zamijetio je da su od nekog vremena počeli da ga hrane sve bolje: buredžici, pršut, livanjski sir, teleći but, pečenje iz Jablanice, pečurke, kavijar, medaljoni… Nikako nije mogao dokučiti zbog čega to čine? Skoro je bio povjerovao da sve to čine kako bi ga slomili, kako bi se on odrekao učenja koje ga je dovde i dovelo. Možda i da bi se u njemu ponovo probudila odavno ugašena strast i čežnja za životom.

Kad su ga posljednjeg jutra, u samo svitanje, izveli pred dželata, ovaj se zadovoljno iscerio ispod kapuljače: *Konačno, jedan pravi! One intelektualce koje su mi do sada dovodili, pošten čovjek prosto nije imao za što uhvatiti!*

Boro Citat, kao posljednji osuđenik nad kojim je država izvršila što se mora, nije više nikada imao pridiku da čuje da je tog dana dželat slavio pedeseti rođendan…

Kafa

*Jesi li za kafu*, – upita me predratni komšija. Stislo mu se kaže. Ja onako mahinalno, jednom-dvaput pogledam u nebo. *Ima gori nešto*, – veli moj sugovornik. Prođe trudnica. *Mašala*, – reče i dodade: *Ima i tu nešto!* Jednoga odvjetnika zovnuše žena i muškarac u ćevabdžinicu. *Viđe li*, – zapita me komšija i srknu prvi srk kraće gorče u koju je stavio tableticu. *Ima tu nešto*, – ovjeri svoju misao. Kažem komšiji da je previše opterećen ovom rečenicom: ima tu nešto. *Znao sam*, – veli, – *da ćeš reagirati. Vidio sam to na tebi. Ima tu nešto i kod tebe… Nego, sad ću ti ispričati, sve po redu. Nisam ja glup. Sve ja dobro vidim. Jednoga su mi sina u sanduku vratili. Drugi mi se ponekad javi, otuda, preko mora. Kućni prag mi je u tuđini ostao. I suhog sam kruha željan. I, nije sve ovo, tek onako, reda radi. Jok. Ima tu nešto. Neka jebena sila nadnaravna, neko čudo neviđeno, onostrano. Vuče sve konce, pomjera nas. Čas ovamo, čas onamo. I upravlja svim i svačim. Komšija, nisam ja glup da ne vidim da tu ima nešto…*

Čovjek

Duboko je uzdahnuo i pogledom odlutao nekud niz Cernicu, prema Upravi Grada. *Drmni jednu, meni je svega dosta*, – reče mi mašući konobaru. *Drmni dvije, ima tu nešto, i zapamti: u ovoj zemlji žive još samo oni koji su van zemlje!* Pogled mu se zaustavio na obrisima ruševine u Bulevaru: *Vidi onu bruku, oni su srušili naše kuće, mi smo razorili njihove. Praktično, stvorili smo uvjete da raščistimo među sobom!*, – reče mi nekako svečano, onda me udari po ramenu: *Sjećaš li se Jaše Grobarova iz Bjelušina?* Jaša je jednom zapisao: *Bože, kako je čovjek veliki na pijedestalu, u kabinetu, pa i u lovu. Međutim, taj isti velikan u Okeanu i u vremenu (beskonačnom) toliko je sićušan da se sam od sebe izgubi…* Gledao je kroz nebo. U stvarnost ga je vratila prosjakinja: *Gospodine, imaš li jednu marku?* Nije škrtario. Kad me je zapitao, zašto ne želim od njega popiti rakiju, odgovorio sam mu: ima tu nešto! Zagrlio me je. U njegovom oku primjetio sam komadićak plavog mostarskog neba sa onim bijelim oblakom i jednu veliku kap modre kiše. Onda sam se sjetio jedne jeseni na Rondou. Ne znam ko je tada, u momentu lucidnosti, lijepo kazao, da je čovjek trenutak koji misli… Popio sam rakiju.

Božo Kijac

OD ISTOG AUTORA U P.U.M. MAGAZINU

IMA TU NEŠTO – Božo Kijac