Pismo Franca Kafke iz zagrobnog života gradonačelniku Praga.
Po Liberu Kokotoviću
Poštovani gospodine Gradonačelniče.
Priznat ću Vam da skupljam cijeli arsenal pogrdnih pridjeva
kako bih izrazio svoje najdublje gnušanje, negodovanje i
konsternaciju zbog spomenika-skulptura-muzeja i naziva ulica
koje ste natakarili mojim imenom u dragi mi rodni grad Prag a
da ni jednog trenutka niste pomislili da li ja to uopće želim i što
bih ja o tome mogao misliti.
Ukoliko ste pročitali moju biografiju, koja na žalost postoji,
vidjeli bi da sam za života objavio svega jednu zbirčicu i to na
jedviti nagovor mog prijatelja Maxa Broda u kojoj je moj
„famozni Preobražaj“( Čovjek se pretvara u žohara.) Postoje
nebrojena tumačenja moje pripovjetke ali istina je samo jedna:
Što su žohari? kukci koji se moraju istrijebiti. Priznajem imao
sam tu viziju istrebljenja , možda je tada bila preuranjena i za
ono vrijeme apsurdna pogotovo ako se moja vizija odnosiia na
jedan narod ali nešto mi je govorilo da bi se u ovom bolesnom
svijetu tako nešto moglo dogoditi i pokazalo se istinitom.
Morate znati da sam kao Židov i doktor prava u Pragu gotovo
cijeli život onako s distance , rafinirano doživljavao šikaniranje i
omalovažavanje i jedini posao koji sam uspio dobiti je
marginalno službovanje u Osiguravajućem zavodu gdje se i
začela klica mog romana Proces.
Gospodine gradonačeniće, morate uzeti u obzir da moje
noćno pisanje prouzročeno uglavnom nesanicom nije bilo
namjenjeno ljudima, čitateljima, svijetu ili literaturi,
pisao sam zbog nekog i meni nedokučivog, nesvjesnog,
imaginarnog instikta kako bih riječima pokušao jasnije
doživjeti slutnje i sveopću sumanutost kroz koloplet
misli koje sam želio očistiti, uobličiti ih, razumjeti, kako
bih utišao vlastite demone.
Na žalost bolest me spriječila da na vrijeme od te gomile
papira napravim lomaču. Na samrtnoj postelji preklinjem Maxa
da usliši moju posljednju želju i uništi sve moje rukopise.
Gledao me uplakano ništa nije rekao samo je klimao glavom a
onda me razgolitio svijetu do posljednje krskavice moga bića.
Mom čuđenju nije bilo kraja jer većina mojih tekstova ostala su
nedovršena i neuređena a pažnju koja su izazvala za mene
ostaje velika misterija.
Pitate se zašto? Zašto bih učinio nešto tako sumanuto? Zato
jer ovom ogavnom svijetu nisam dugovao ništa i nisam
mu želio ostaviti ništa, čak ni trag svog postojanja.
Svijet je dugovao meni da me za života prihvaćao i
poštovao kao ljudsko biće a ne kao pripadnika rase niže
vrste. Griješite ako mislite da je to bila svojevrsna terminalna
faza nihilizma. Nikad nisam bio nihilist pa čak ni cinik. Moj
problem je bio u tome što sam jasno naslutio kamo ovaj svijet
ide i zar mu je u tom sunovratu bio potreban jedan Kafka.
Nakon što je cijela moja porodica pobijena u plinskim
komorama i nakon što je nastala pomama za mojim knjigama
pomislio sam kako se želi stvoriti privid normale, otrežnjenja i
smirivanja savjesti u afirmaciiji jednog židovskog pisca.
Gospodo prevelik je to grijeh i samo ga opći potop može isprati.
Poštovani Gradonačelnici bivši i sadašnji.
Od kuda Vam pravo da od mene i mog golog imena napravite
turističku atrakciju da od mog teškog života i bolesti stvorite
brend Grada Praga u muzeju gdje je razgolićen cijeli moj život.
Najviše su me zgrozili monstruozni i karikaturalni spomenici.
Pogotovo sam konsterniran i ponižen spomenikom na
Starogradskom trgu u kojem sjedim na ramenu nekoj čudnoj
spodobi. Poželio sam da Ilija Gromovnik pošalje munju i
raznese tu grozotu u paramparčad.
Moja agonija poput noćne more se nastavlja jer ste u središtu
Praga postavili onu grozomornu i predimenzioniranu rotirajuću
skulpturu moje glave teške čak 45 tona, visoke 11 metera i
opasane nizom zrcalnih ploha koja rotiraju i to ispred
najfrekventnijeg shoping centra dio same češke prijestolnice.
Gospodo što je previše, previše je.
U redu mogu nevoljko prihvatiti da se moj spisateljski rad cijeni
i vrednuje ali zašto to nije svedeno na samu literaturu zašto se
od mene, tihog i samozatajnog čovijeka radi megalomanska
atrakcija. Zar se nisam dovoljno za života mučio i patio da bih i
sad u ovoj astralnoj dimenziji doživljavao stid i poniženje.
Nemate pozdrav od mene niti će te ga ikad dobiti.
Od istog autora u P.U.M. Magazinu
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.