“Nikad nisam napisao ovakav tekst”
Kad sam, pre četiri godine, prvi put u životu, poslala pesme nekom uredniku na čitanje, dogodilo se ovo. Moja zbirka, koja je tada nosila radni naziv “Skok u čoveka”, naredne godine je izašla pod imenom “Halter ego”, za potpuno drugu izdavačku kuću (VBZ) i kod drugog urednika, Draga Glamuzine, koji je uradio savršen posao na knjizi.
Ipak, pismo koje je taj prvi urednik poslao ministarstvu, u kome objašnjava zašto treba objaviti moju poeziju, jeste nešto najlepše što je ikada iko napisao o meni. To pismo mi je dalo vetar u leđa, daje mi ga i danas. Nakon što sam celog života pisala, sa nosem u sveskama, ne tražeći nikakvu afirmaciju, podršku, ni priznanje, ovo pismo mi je stiglo jednog jutra, u 36. godini života i rasplakalo me. Knjiga nije dobila podršku ministarstva, ali sam ja kao autor, ovim pismom dobila podršku koja me je zauvek promenila, osnažila i osvestila. Naterala me da verujem u sebe.
Mejl koji sam dobila tog jutra bio je naslovljen sledećom rečenicom:
Nikad nisam napisao ovakav tekst;
Frida Šarar: Skok u čoveka
(knjiga pjesama, 7 araka)
U skladu s posve nekonvencionalnom biografijom ili
pseudobiografijom, potpisnik ovih redaka – još uvijek neuvjeren
tko se tu naslonio na koga, Marina na Fridu ili je druga tek sjena
prvoj, a što je, složit ćete se valjda, totalno irelevantno za poeziju
ali golica našu (malo)građansku znatiželju, iznuđen Tekstom,
zatočenik svih poetskih vrlina zbilja nesvakidašnje vitalnog, na
mjestima genijalnog poetskog uma nesumnjivo feminilne autorice
– pokušava, u skladu s čitateljskom empatijom za ovaj tekst,
štoviše uzbuđenjem koje ga malo kada „potrefi“ u „praznom sada“
mlađe hrvatske poezije, reći nešto strašno važno. Reći, najkraće:
Zašto moramo objaviti zbirku pjesama “Skok u čoveka” (mada sam
od onih koji se pouzdaju u to da se ništa ne mora osim umrijeti)?!
Ili drukčije, zakopčanije i konvencionalnije rečeno, Fridinu zbirku, želimo, trebamo objaviti zato što:
1. Donosi osvježujuću obradu i unosi „kombinaciju sastojaka“ u
recentni hrvatski poetski trenutak.
2. Svoja jela, međutim, spravlja, od naoko uobičajenih
sastojaka: rutina, entropija, umrtvljenost, insuficijencija,
vječita samoća čak i u trenutku punoga života, dodira sa
stvarnim, erotike i seksualne želja, prirodne ili prigodne
ludosti…
3. Ali ono što je izdvaja od ostatka poetske čeljadi, koji
objavljuju svoju debitantsku knjigu, a nekada i desetu (da
prostite; nejte mi zameriti!) knjigu, jest: poetska
artikuliranost, jasna misao, sažet izraz, odsustvo lirske
bižuterije i kvazifilozofskih drangulija.
4. U najsretnijim trenucima zbirke, a nije ih malo, naprotiv (!),
pjesme joj se obrću kao poetski hologrami, iskrsavaju
neočekivane ali dobrodošle poante, dohvaćaju ono što im je
bitno. (Ima tu i malkice junačenja, i cvileža, i ironije
pretjerivanja – nužnoga začinskoga bilja: jer „ledena,
neumoljiva, ustalasana ja,/ koja nikada neće/ pružiti ruku
sebi“ – uvjerljivo je pruža čitatelju („Reka“).
Jesam li vas uvjerio, a baš nikada ne napisah nešto što ne liči na
hladnoracionalnu „mudru i odmjerenu“ kritiku? Nisam?
5. Piše ta Marina ili Frida, baš me briga, kao zmaj, skoro kao
Vesna Parun s početka i kraja karijere! (Frida inzistira na
ljubavnim nesporazumima i kad ih nema, oholi se, ljubi, trpi,
osvećuje se falusnom umu i baca mu se pod noge istodobno,
stenje, jeca, vrišti od sreće, zastaje pred ciljem kad pobjeđuje,
poraz joj je pobjeda.
6. Vjerujte mi na riječ (a Riječ nam je jedino što nam je ostalo
od ove naše tzv. uljudbe u ovom sve nakaradnijem
zemaljskom raju: tu poetsku sanjalicu ne zanima rješenje, ona
stalno „piči“ svoj film: JA IMAM PROBLEM ZA SVAKO
RJEŠENJE!
7. Sva je čas hard, sva je čas soft – poetski energizam rijetko
viđen koji izlazi iz utrobe, iznutrice. Radujmo se poetska
braćo – eto nam pjesnikinje koja svojom prvom knjigom ne
staje na obećanjima! Naprotiv, pred tom Marinom ili Fridom
– ako se ona ikada sa sobom dogovori o svom građanskom
identitetu (podcrtvam, posve irelevantnom za literaturu!).tj.
ako se ikada dogovori na što će spasti (predlažem joj oboje,
poetski je plodnije i odgovara posve njezinoj „pomaknutoj“,
u najboljem smislu te riječi, imaginaciji – je budućnost,
svijetla, ne sumnjam. Ukratko, poetski debi kakav se rijetko
viđa!
Nisam vas uvjerio? Lakše mi je odreći vam da nemate pojma,
ali to bi bilo odveć neuviđavno, osim toga svatko ima pravo
na svoj objektiv. Zato vas molim da date priliku sebi i
drugima da pročitaju nešto što će ih obveseliti, na bilo kojem
jeziku, ali, poštujući načelo najvišega reda uvijek – jezikom
poezije. Ali moram naglas reći i to: apeliram na vaše
„subjektive“ (taj nos, taj „stroj“ rijetko se kvari i još nas rjeđe
vara!): ma propade svijet ako ovakvu poetsku darovitost
skrijemo od njega. Ona će mu barem malo probuditi mrtvo
srce. I vratiti ga domu, kući bića, jeziku.
I dalje vas nisam uvjerio?
Nije poetski pravedno, molim lijepo, ali poštujem svaku
većinsku odluku. Pojedinci su vazda u manjini.
Ili ste mi povjerovali?
Ako jeste, hvala; ako niste, opet hvala, civilizirani smo ljudi!
U posljednjem slučaju pjesništvo prepuštam ometajućoj tuzi,
onoj goroj od „prave“, čije kosti pucaju pod težinom bijede
života oko nas – prouzročene ekonomskim sirotinjstvom,
bankrotom morala ili krizom duha i jezika – posve svejedno.
I svi smo na gubitku, a ponajviše jezik pjesništva.
O autorici
Rođena u Kruševcu.
Živjela u Beogradu.
Radila nikad ništa.
Pisala kad mora.
Voli u Rijeci.
Frida Šarar
.
Frida Šarar
.
Naše sagledavanje knjige Fride Šarar
Jeste li pročitali:
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.