TREBAJU NAM I GLUPE KNJIGE, NE TREBAJU NAM GLUPI AUTORI- Milan Zagorac

TREBAJU NAM I GLUPE KNJIGE,

NE TREBAJU NAM GLUPI AUTORI

Postoje naprosto glupe knjige kao i glupi filmovi, ali ne treba ih omalovažavati. Nisu ih nužno stvorili glupani niti ih nužno konzumiraju glupani, već se radi o jednoj našoj urođenoj potrebi za glupim. To nam jednostavno treba.

Postoje one knjige i filmovi koji žele glumiti da su pametni, ali su zapravo dubinski glupi, no lako za to što su glupi, prečesto su i dozlaboga dosadni. Primjera toga ima u hrvatskoj recentnoj produkciji plus beskonačno – naime, to je ono gdje se nešto kao moralizira, filozofira, pokušava reći nešto pseudopametno, ali u naravi glupo. To je ono kad kažemo kako je to sve “onako hrvatski dosadno”, no ovi su se prirodni antitalenti i rođene moralne vertikale i punokrvni dosadnjakovići nametnuli kao nešto jako bitno, ako ništa drugo, vrijedni mudroseri od kojih je nemoguće pobjeći.

Postoji ona književnost koja uopce nije shvaćena kao književnost, ali u svojoj biti to jest, to su oni zanimljivi likovi koje stalkate / pratite po društvenim mrežama koji su vječno na onoj tankoj granici novinarstva, obavještajluka, teorije zavjere, visokoparne politike, čudnih objava koje nekad djeluju kao konfabulacije i netočne informacijske bombe, a već drugi čas kao preambula nekoj puno većoj i bitnijoj promjeni. Odmah kažem, takvih je autora malo, a meni su osobno najzanimljiviji. Ima ih različitih generacija, siguran sam da bi ih bilo još da su Hrvati malo maštovitiji i hrabriji narod. Ali, štaš, ne bi se štel mešati i nemoj se pačat va ta posla je naš građanski kredo. Bezmudost.

Iako bi se finijom optikom dalo naći još podskupina, skačem odmah na onu posljednju – to je književnost-umjetnost objava. Epifanija. Bogojavljenje. Ona može biti jedan stih, roman, rečenica, fotografija, montaža, bilo što, a u sebi sadrži onu snagu koja je specifična i atribuirana samo rijetkim, iznimno rijetkim pojedincima. Ona derivira osobno iskustvo u opće, ona je spoznajonosna, na neki način i spasonosna, na prvi mah djeluje tako da je posve nerazumljiva, no ako vas proguta, postajete posve dio nje. Nije je lako uočiti, a i kad je uočite, možda vas tek ljubav prema tom konkretnom čovjeku može povesti u razumijevanje. Inače ćete ostati poput Kafkina seljaka pred stražarom. Naime, nije netočna ona da su velike i originalne misli razumljive na početku isključivo onima koji sami vole autora (iako sam ove misli sam deducirao, oprostit ćete mi na neoriginalnosti, jer sve je to već rečeno i kod Jevdokimova, Simone Weil, Agambena i drugih, a do kojih sam često dolazio pabirčenjem pa naknadnim povezivanjem i iznenadnim blinkovima).

Ta je umjetnost ključ misterija života. A za taj misterij, kako ne bi prošao neopazice mimo vas, morate imati otvoreno srce i um.

Milan Zagorac

.

.

Kritički tekst našeg saradnika

Prezeto sa knjizevnostuzivo.org