TEATAR BEZUMLJA
Kada ne bismo sebe slušali, nigdje ne bismo stigli. Sve što ti intuicija govori je ispravno, jer ona zna mnogo više od tvog uma. Um je samo pomagalo, alat, a intuicija je dubinska sila koja sve pokreće. Mnogi proučavaju literaturu, samo zato da bi se vrtili u ispraznim koncepcijama. Ne izvlače bit. Oni recikliraju podatke, spekulirajući o značenju, bez da steknu suštinske uvide. Mnogi zaglave u pojmovima koji ne poznaju svoje ishode i projekcije. Ako dobro ne svariš znanje, ono ti neće pomoći. Svijet je zagušen enormnom količinom informacija. Potrebno je učiniti rez i stati na loptu, kako bismo se mogli kretati. Mnogi nemaju vremena za samopromatranje. Uživaju u plasmanu koji im hrani um, bez da u njega proniknu. Tako samo smjenjuju opažaje, bez intervencije. To se čini kad ti nedostaje mašte i istinskih poriva. Kratko rečeno: ubija se vrijeme. Ta ispraznost življenja se promovira svim dostupnim sredstvima. Mediji bi htjeli da nas porobe, da nas uvuku u more beznačajnih dogodovština. Što to ima s nama? – To što se je na drugom kraju svijeta dogodila tragedija, ili to što je neki političar izrekao, ili to što su „naši“ pobijedili u utakmici, ili to što je netko zgazio mačku, ili to što se na obali vidi kit što plovi, ili to što pandemija oscilira, ili to što neki okrivljenik izbjegava suđenje, ili to što nas očekuju teške vrućine? Kao da to sve ne znamo i sami… Odnose se prema nama kao prema infantilnoj djeci. Čemu nam to sve služi? Apsolutno ničemu. Odnosno služi tome da nas odvrati od naše pozicije i nutrine. Da nas otruje i porobi. Da nam zamaže oči. Da nas okupira i pojede. Da nas zagluši. Tko od te buke može uopće spavati? Ali to se konstantno prenosi. Tako ljudi bivaju zarobljeni u nametnutom diskursu. Prenose to dalje i očekuju reakciju. Kao da je bitno što je neki epidemiolog prognozirao. Ti novinari ništa ne rade. Zabavljaju se trivijalnostima, a nas nepotrebno opterećuju. A to je žestoka ovisnost. Probajte preskočiti dnevnik. Što će se dogoditi? Ne ćete biti informirani? I što onda? – Kao da je to neka zbilja vrijedna pažnje. Nije. I to nikada neće biti. Ali ljudi to ne žele da shvate. Drogiraju se opažajima, koji su pogubniji od kokaina i heroina. Prikvačeni na te pametne telefone i TV ekrane gube svoju nit i svoj sadržaj. Ništa ne stvaraju. Samo upijaju, bez analize i bez promišljanja. To nikud ne vodi. Javni prostor je zagađen trivijalnostima. I ljudi misle da je to neka konkretna zbilja. Umreženi u iluziji opstanka, svi samo reproduciraju materijal izobilja i patvorine. Sve je to dosjetljiva i podmukla zamka. Ljudi se preobražavaju u vampire i zombije. Od sugovornika se očekuje da je upoznat s tim „događajima“, kako bi se moglo o nečemu „raspravljati“. A nitko ne kuži da zapravo o ničemu ne govori. Vlada apsolutna tišina i bezumlje. Buka je tolika, da su nam receptori blokirani. Kako da se čovjek ne bori protiv toga? Smiješno je promatrati te arogantne nakaze, uvjerene u svoju „informiranost“. I onda nam ti zamorci savjetuju kako živjeti. Ti pokusni kunići si uzimaju za pravo da procjenjuju zbilju i stvarne događaje, a nedostaje im elementarni uvid u koncepciju svijeta. Blesavi takvi kakvi jesu, ne žele se preobratiti i preokrenuti. Zato jer su obezglavljeni. Ne misle svojim duhovni aparatom, već dopuštaju da im teror određuje poglede, stavove i prizemna „razmišljanja“. Trebalo bi sve staviti u navodnike, jer ova farsa koja vlada zapravo nije vrijedna ni spomena. No kako da se na to ne reagira? Kako da se ne ukaže na tu isprogramiranu doktrinu apsolutnog ništavila?
Džon J. Alta
Fotografije Mario Beganović, Zagreb
Od istog autora u našem P.U.M magazinu
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.