SIZIF
Ono što može sazrjeti, na to se treba orijentirati. To znači da treba slijediti intuiciju i slušati svoje srce. Potpuna blesavoća je raditi nešto što ne želiš, jer to nije u tebi; to nije ono što tražiš – a raditi stvari na silu je običan gubitak vremena koji ne vodi nikuda; ne dovodi do nadahnuća i oslobođenja, već suzbija osnovne nagone i pretvara život u apsurd. A na tako mnogo stvari smo natjerani. I sve te stvari nužno moramo odrađivati da bismo živjeli. Sve nam se to gadi i to preziremo iz dna duše. A opet neke stvari se ne mogu preskočiti, tu, čekaju, da ih se zgotovi kako bismo mogli ići naprijed. No ako se uđe u tu rutinu koja nije svojevoljna, prije ili kasnije ćemo popizditi, a to će nas koštati živaca koje ćemo morati smirivati terapijom, alkoholom, sedativom, hranom ili beznačajnom okupacijom kao što je buljenje u neki nakaradni sadržaj koji se nudi na EKRANU, a za kojeg uistinu nemamo nikakvog afiniteta, ni želje. Sve ćemo to prisilno usisavati, dok nam se biće ne stabilizira. No to je pogrešan put, i on uistinu ne može zadovoljiti težnje koje izviru iz nutrine. Svi teže slobodi, a to nije bezveze, jer ona omogućava da budemo svoji i da činimo samo ono što nam godi. A zašto nas život neprestano tjera na sve te radnje koje nas u startu odbijaju? Zašto je život tako posložen? Zato jer smo ga mi (svijet, civilizacija) tako posložili. Zamislili smo da je to jedini i isključivi modus operandi koji može zadovoljiti sve težnje, a događa se upravo suprotno, a to je da smo zabludjeli i jednostavno preuzeli navike koje su obećavale prosperitet, a to se kao što vidimo još nije dogodilo; a i neće se dogoditi dok stvari ne izmijenimo u suštini. Tako se trate životi i duhovna snaga. Nema se vremena za suočavanje i kontempliranje, sve nas tjera i vuče dalje prema nekim nametnutim ciljevima koje nismo sami odabrali. I tako se život gura kao prokleti kamen samo da bismo održavali status quo jer smo nekreativne štetočine lijene pronaći neku drugu soluciju. Zašto ljudi većinom misle da je sve kako treba biti? Zašto još nisu u potpunosti poludjeli? Njima se svi ti poslovi gade, to je jasno, ali zašto ne procvjeta poriv za promjenom tog stanja? Nitko ne želi u principu iskočiti iz mase, jer time riskira udobnost o kojoj je nesavladivo ovisan. Nitko ne želi istaknuti sebe, jer time riskira da ga se osudi i omalovažava. A sve su to prijetnje koje narušavaju teško stečene položaje i statuse. Tako konformizam cvjeta, jer su svi zadovoljni s minimumom kojeg ne žele nikako izgubiti, a to je blesava letargija koja ništa ne poduzima. Nitko ne želi ugroziti svoju materijalnu egzistenciju jer se smatra da je to osnovica koja pruža toliko željenu sigurnost, pa tako to postaje imperativ kojeg se mora bespogovorno slijediti. Nitko ne uviđa da time gubi svaki izazov, pustolovinu i avanturu i da je time osuđen na doživotno šljakanje na nekom poslu koji će ga na kraju uništiti i sve mu oduzeti: mladost, sreću, zdravlje, blagostanje, ideale, porive, težnje, ljubav, moć, energiju, nutrinu, intuiciju i duh. To se zanemaruje, to se otpisalo kao nepotrebno. Bitno je samo da ljuska bude zadovoljena, da tijelo ne osjeti nikakvu ugrozu, da se slučajno ne pojave tegobe za koje se smatra da se mogu riješiti isključivo na taj jedan način. Tako nitko ne brine ni o budućnosti, ni o sljedećim naraštajima. Nitko se zapravo ne žrtvuje, svi skupljaju mrvice s poda i životare samo da bi opstali, bez smisla, bez svrhe, bez nadahnuća i bez poente.
Džon J. Alta
Jon J Alta (Zagreb), čovek koji toliko dobro piše da je prostor P.U.M. a uvek slobodan za njegova razmišljanja.
Izuzetna reportažna priča našeg saradnika iz Zagreba
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.