Nema ti ovdje više naroda, sve otišlo il pomrlo. Evo, ostali Garo, ja i 6 ovaca. Veli tako Lazo pa pripali cigaretu i zagleda se preko drvenog plota, gubeći pogled prema gustoj travi u koju su zašle njegove ovce. Svaku zove imenom. Kača. Cule. Daro. Gledaju se tako kroz visoku ljetnu travu, mjerkaju želju i zatim svak ode na svoju stranu. Ovce dalje, prema pašnjaku, a Lazo pod krušku koja baca dobar hlad. Nemam s kime koju riječ da prodivanim, pa tako s ovcama od jutra nešto pričam. One su ti moj narod, one. I slušaju one mene, ne mogu reći. Sjednem tamo na klupu, pod jabuku i one mi dođu, metnu glavicu na koljeno i kao da kažu Nemoj me dati nikome ni prodati. I da znaš, svašta s rukama znam, ali zaklati ni kokoš nisam nikad mogao, to bi dao svojoj babi da ona. Kamoli janje da ubijem kad me onako pogleda. Ma za nikakve pare, taman da od gladi korijenje čupao iz zemlje. One neće od noža nego od starosti jednog dana. Ja sam takav. Jeste, Lazo je takav. Ravno 80 navršio, a nosi osmijeh mladića. A što ću, da žalujem nema vajde, pa vadi šargiju, pravu banijsku, koju je sam izradio. I nema 4 nego 8 žica, boga ti, sad ćeš čuti kako to lupa. I krene Lazo, ne može stati. I kuća i okućnica i voćke i Garo, dvogodišnji mješanac crn ko samotna noć, stali i slušaju kako Lazo šargija banijska kola. Skupilo bi se tu i ljudi,samo da ima nekoga. Ali Balinac je odavno napušten, a Lazina je kuća posljednja prije duboke šume. Put koji kraj kuće prolazi jednog će dana, siguran je Lazo, propasti u zemlju i više ovdje noga neće kročiti. Al’ vidi ovako, dok je mene i put će ovdje stajati. A što će biti poslije, nit znam nit ti mogu kazati. Ostavlja šargiju i trči prema štednjaku na drva. Izbacio sam ga van, da mi ne zapali kuću, bolje ovako, kuća mi sva drvena, zamisli kako bi bilo da ostanem bez nje, a sam je gradio. Ove grede i sjekove sam ljubio od sreće kad sam se opet vratio, tako mi je ovo sve priraslo srcu. Na štednjaku lonac, na njemu poklopac, onakav stakleni, sve se kroz njega vidi, i grah i kosti suhe koje ne daju Gari mira. Subota je, dan k’o stvoren za grah. Proba ga, ubaci još jednu kladu i nadolije vode. Bit će dobro, taman još sat vremena,neka ga. E kako je bilo prije rata, pitaš me. Bilo je. Nikad nekako, ali nikad ni ovako nikako. Al sve se manje sjećam, trošio sam tablete za smirenje dugo, a nisu mi učinile dobro i puno zaboravljam. Eto, što si me ono pitao? Za selo, kako je bilo tu, što ste radili, od čega živjeli? A što smo radili, svako nešto, ili zemlja ili stoka ili sve to. Ja nijesam baš sve to, više me rad s rukama zanimao, kako bi mi neki majstor pokazao stolariju, tako bi ja zapamtio i sutra napravio isto. Zabadao sam nos i u tehniku, znao sam popravljati satove, televizore, ma nema što nijesam radio od poslova. A danas, kad sve zbrojim, jedva za one dimljene kosti imam subotom. Dok mi je baba bila živa bilo mi je lijepo. Rodila mi dvojicu sinova, eto ih u Srbiji, nekako se snašli nakon što smo otišli pred Olujom. Ovaj stariji, Mile, on je kontrolor u Beogradu, u tramvajima. Dođe mi svako toliko, na zimu mi kupi drva, i uvijek kaže da bi za Njemačku, da ovđe kruha nema. A baba mi otišla brzo, kad smo se vratili s Kosova natrag u selo. Bolnica Sisak, pa Zagreb. Onda mi rekli da mora za Petrinju. I tu stade Lazo. Odluta pogledom i nestade u tišini dima koji se kotrlja po licu. Ugasi cigaretu nogom. Tko ode za Petrinju, nakon nje nema dalje. To mi je bilo prvi put da za nekim palim svijeću. To čovjek ne može zamisliti. Ustajemo s klupice, on otrese kapu o koljeno i vrati je na glavu. Ajd u šumu da te vodim. Pod nama pucaju suhe grane, prepuno je graba i breze. Suhi orah nagnuo se nad puteljak. Garo ide prvi, za njime Lazo. Nema više gljiva, tek će opet pred kraj ljeta. Al ne idem ti ja po hranu ovdje. Ovo ti je meni dom. Ova šuma. I ovaj mir. Dolazi do breze. Onako tanana i visoka, uz Lazu isto tako tananog kao da su sestra i brat. Ona bijela, on sijed. Gledaju se. Mjerka ga breza onako djevojački, izazovno. Spušta grane prema njegovom licu. Dodiruje ga. On se smješka i sve šuti, a oči mu govore. Sav ozaren zakorači prema njoj i zagrli je. Drži je u naručju i ne pušta. Što si zinuo, tako je treba držati, barem 20 minuta u zagrljaju, kao momak curu. Upiti njezinu energiju. I tako barem par puta u danu, slušaj ti Lazu. Garo njuška u daljini, premeće njuškom pod lišće. Lazo i dalje miluje brezu. Sunce mu kroz nejaku brezinu krošnju pada ravno na lice koje zlaćano bliješti. A Lazo se smije i šuti. Očima daje znak. Sad ću, samo da upijem sve.
Tekst i fotografije
Mario Beganović
našeg saradnika Vladimira Kolarića
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.