PROBA VREMENA
Esejističko viđenje sadašnjeg trenutka od strane
uglednog pesnika Bože Kijca iz Mostara,
sa fotografijama svestranog umetnika
iz Zagreba Maria Beganovića.
Čini mi se da živimo u vremenu zloupotrebe slobode. Svako danas tumači i doživljava slobodu na svoj način. I to je jedan oblik slobode. Donekle. A. Kami je davno zapisao: „Sloboda je pravo da ne lažeš!“
Zapravo, sloboda je pravo čovjeka da griješi. Ali, pojavom nepogrešivih ljudi, sloboda je nestala. Postala je izlišna. Zašto?
Otkrivene su sve greške. Niko više nema razloga da ih ponavlja. Postoje zakoni kojih se samo treba pridržavati, pa ćete uvijek misliti pravilno. Pojavom ljudi koji govore istinu i samo istinu završena je i borba mišljenja. Postalo je bespredmetno misliti. Nešto smo o tome naučili i u prošlosti.
Nema nijednog mislioca u prošlosti koji nije grešio. Evo kratkog spiska nekih grešaka i gluposti koje se danas nikome svjesnom i iole pametnom ne mogu dogoditi:
Heraklit je mislio da je sve postalo iz vatre. Je li?
Nije.
Pitagora – da je broj suština svijeta.
Sokrat je smatrao da državom treba da upravlja mali broj najpametnijih ljudi. Bio je protiv izbora i glasanja. A, vidi danas!?
Platon je sanjao idealnu državu, a seljake smatrao suvišnim u političkom životu. Prevario se i zamjerio ovima danas.
Aristotel je vjerovao da je sirotinja nesposobna za vrlinu i vršenje građanskih dužnosti, a da je aristokratija banda pokvarenjaka, hohštaplera i jebivjetara.
Seneka je propovijedao milosrđe i vjeru u zagrobni život.
Đordano Bruno je bio ubijeđen da svijet prožima nekakva svjetska duša.
Dekart je bio – religiozan.
Spinoza – metafizičar.
Volter je smatrao istoriju zbirkom falsifikata, prevara i laži.
Hegel je do kraja života ostao uvjeren da je u osnovi svega apsolutna ideja.
Šopenhauer je zastupao gledište da život ne vrijedi ništa.
Tomas Mor je bio utopista.
Niče je ustao protiv jednakosti i demokratije. Ni Njegoš ni Ajnštajn nisu raščistili sa religijom. Marks je verovao u svjetsku revoluciju.
Nikola Pašić se čudno tješio: „Spasa nam nema, propasti nećemo!
Menjuhin je bio ubijeđen da je sve muzika.
Za Talja je sve bilo šah.
„Radimo kao da ćemo sto godina živjeti, pripremamo se kao da će sutra rat“, – često je ponavljao Broz.
Ovome spisku nije potreban nikakav komentar. Nemoguće bi bilo i nabrojati sve greške, zablude, promašaje i jednostranosti raznih mislilaca u prošlosti. Ovakva laička shvatanja mogla su se pojaviti isključivo kao rezultat mišljenja. Bilo je i onih koji su javno priznavali da do podne misle jedno, a od podne drugo…
Danas tačno znamo šta ko od njih nije znao, šta nije shvatio i razumio, i – gdje je pogriješio. Zato danas nema potrebe da se greške ponavljaju. Onaj ko ne zna gdje je greijšio Kant, ne može dobiti prelaznu ocjenu ni u prvom razredu večernje škole, a kamo li na privatnom fakultetu.
Mi se učimo na greškama i znamo samo greške. Tako su nas učili i naučili. Biti idealista, utopista, metafizičar – to je danas znak zaostalosti, prezira i javne prozivke. I sramota. Svi smo univerzalni.
Ono što nikad nije bilo jasno Ajnštajnu – danas je otprve jasno svakom blogeru. Ono što nije mogao da shvati Hegel – bez muke shvata i kapira svaki korisnik fejzbuka. Ono što nikako nije mogao da dokuči Sokrat, i što nikada nije išlo u glavu Aristotelu – kursisti, aktivisti, terenci i vojnici nepogrešivih političkih lidera shvataju na seminarima i kojekakvim prezentacijama.
A, kako je došlo do pojave nepogrešivih ljudi?
Kad je pronađen pouzdan način da se misli pravilno, nije se više imalo šta ni misliti.
Jer, čim misliš, počinješ da griješiš. Ne griješiti – to je posljednja riječ ovovremene filozofije i ideal mišljenja. Došli smo do istine i nemamo kuda dalje. Zar da se vraćamo nazad, na stare i prevaziđene greške? Čemu dalje diskusije i razmišljanja? Ima li nešto nejasno? Nema. Borba mišljenja je završena. Nema više šta da se misli. Pobijeđeno je mišljenje.
Zato danas više i nema misli kojoj se neko divi. Nema podatka koji nekoga zabrinjava. Greška je postala najgora ocjena, a filozofiranje najteža kvalifikacija, sa teškim posljedicama. Šta više ima da se misli!? Ko misli – nema dobre namjere. Istina, mišljenje je imalo smisla dok se nije znalo ko je u pravu. Borba mišljenja danas je postala suvišna i samo bi vukla unazad. Ko god misli, ne shvata vrijeme u kojem živi. Sokrat bi danas mogao da nam kaže samo nešto o sebi i svojim zabludama, ali o svijetu i životu više od njega zna svaki portparol. Mi znamo istinu, a istina je samo jedna.
I dok je Dekart ulazio u peć, a Diogen u bačvu – samo zato da bi mislili – današnji mislioci u punom komforu i izobilju diktiraju sekretaricama univerzalne istine, saldo, posljednje riječi. Oni misle da misle. Ali, oni, zapravo ništa ne misle. Oni su svoje mišljenje čuli iza zatvorenih vrata, na kursevima, od ljudi kojima moraju da vjeruju.
Čim ne misle, ne prijeti im nikakva opasnost od grešaka koje od postanka svijeta nije izbegao niko ko je mislio. Greške su najveći grijeh našega vremena. Da bi se izbjegla opasnost da slučajno pogriješite, jednostavno ne treba ništa misliti. To je najbolje rješenje. Vidjeli smo, uostalom, koliko su bili naivni svi oni koji su cijeloga života samo mislili, ubijeđeni da je sva mudrost u mišljenju.
Biti nepogrešiv, to je naš cilj, a nepogrešiv se ne može biti ako misliš. Tako među nama žive hendikepirani ljudi. Zombiji i kentauri bez pola glave, uvjereni da je sve do njih trajalo djetinjstvo čovječanstva i da sa njima počinje zrelo doba, trijumf inteligencije. Oni su stavili tačku na ljudsko mišljenje, sumnje i dileme, na logiku i sudove. Jednostavno, prekinuli su vezu sa vremenom. Nama, običnim smrtnicima, ne preostaje ništa drugo nego da izdržimo probu (ne)vremena…
Božo Kijac
P.U.M. je otkrio pesnikinju u Puli
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.