OKO DIDOVO, VILA VELEBITA,
LAŽNI ROĐENDANI UMJESTO BAJRAMA I BOŽIĆA,
DOBAR ČOVIK – KENJCU BRAT, I JOŠ PONEŠTO…
(Nastavak)
ZNA SE
Onda je, jednoga dana Jure dobio posao.
Rekao mi je u povjerenju da će ubrzo biti rata.
Ja sam uzeo Jurinu gitaru i zasvirao: „Pridi z menon, pridi z menon na morje, veslaj, šijaj, vozi, pridi z menon, krasna je noć ova…“
Otišli smo, poslije utakmice Hajduk – Vardar, na plažu Vruje, ispred Donjih Brela.
Ja sam se još jednom okupao u zajedničkom moru. I zagrcnuo slanom vodom.
Rastali smo se u Gornjim Brelima, „Kod Uče“. Kad sam ulazio u autobus, posljednje Jurine riječi bile su: „Pajdo, pamet u glavu, dolaze jebena vrimenja!“
Ja sam samo klimnuo glavom, i Juri prstom pokazao prvi saobraćajni znak na kome je pisalo „ZNA SE“… Otišao sam u rodni grad preko Potpoletnice, Zadvarja, Šestanovca, Cista-Prove i Imotskog…
Rat i sloboda, pratili su me u stopu.
U ratu namjerno nisam htio da poginem. Uvijek sam smatrao da je gubljenje glave plaćanje poreza na inteligenciju.
Politiku sam uhvatio za gušu i otvoreno joj rekao da je kurva. Međutim, ona je nastavila po svome. Kasnije sam shvatio da je moralna obaveza svake kurve da istraje u svojim nastojanjima…
Onomad me, iz Toronta, prvi put poslije ludila, nazvao Jure. K’o da se od sinoć nismo ni vidjeli ni čuli, počeo je promuklim glasom: „Pajdo, rat je završen kompromisom. Nama Hrvatska, nama, BiH, nama FBiH, nama RS, a njima…
Njima tvornice, preduzeća, boračke penzije, stanovi, kuće, nove crkve i džamije, očišćeni gradovi i sela, međunarodna priznanja, krediti…
Ja sad u Kanadi zalijevam cvijeće od osam do tri…
Zove me sestra onomad iz Zagreba i pita, za koga ću glasovati, za Hrvatski sabor? Ništa joj nisam rekao.
Ona onda kaže, dođite u Hrvatsku, ako vam je dosadno…“
Ja ga ovdje prekinem, pa mu kažem: „Stvarno, ako ti je dosadno tamo, ne moraš ići u Hrvatsku, dođi meni, u Republiku Srpsku…“
Odmah se zgranuo i zagalamio u slušalicu: „Ne bi ti mene zajebav’o, da je moj maniti ćaća bija pametan i poginija u Onom ratu…
Je, je, mene ne bi nikako bilo, ne bi se patija, i ne bi trpija tebe i takve mulce. Lako je mene…
Dobar čovik, kenjcu brat! Nego, znaš li onu priču o mami i ćuki, jebo li ti pas mater, da ti je jebo…“
Veza se prekinula, ali je telefon ubrzo zazvonio: „Pajdo, izvini, – javio se. Šupci su za sve krivi. Nikad više onog gušta i one ljepote kad smo pivali zabranjene pisme. A, i država je, onda, bila lijepa…
Šteta što nisam bija u Partiji… Pajdo, ajd’ ća, jarca ti Irodova, osušiće mi se cviće! Ona se moja šempja već kurči na balkonu, čuješ li je, di piva – „cviće moje, i ja bi te brala“?
Bogec stari!“
Klik! Tu-tu-tuuu…
Ostadoh odsječen od Kanade.
I tužan.
VRABAC U RUCI
Ovo više nije onaj moj Jure. Ja sam sa nekom drugom osobom pričao. A, šta, ako je i on pričao sa nekim drugim, umjesto sa mnom!?
Ustajem, i gledam se u ogledalu. Evo jednog specifičnog tipa čovjeka. Malko mu povijena ramena. Pogrbljen je, mršav, uvenuo, sa obaveznom cigaretom među prstima, umašćene kragne, po ramenima mu rasuta perut, kosa začešljana nagore…
Onda u mislima ulazim u neku zamišljenu birtiju i za prvim stolom ugledam ovog tipa iz ogledala. To je on. Vidi, samo, kako se ponaša, kad sjedne preko puta tebe. Kad bi mu ti platio piće, on bi odmah počeo da se slaže s tobom, bez obzira što je samo trenutak prije iznio potpuno suprotan stav o onome što ti govoriš, on se vrlo brzo predomisli, i promijeni mišljenje. I, još ruži tvoje neprijatelje i neistomišljenike…
Bježim iz ogledala. U njemu ostaje jedan začuđen vrabac. Zauvijek. U svome odletjelom jatu, on je vrabac na vlasti. Od njega sam saznao da smo pod komunistima robovali pola vijeka. To sam shvatio kao opomenu svim sadašnjim i budućim strankama na vlasti. Još malo smo pričali o svemu i svačemu.
Skakali smo s teme na temu, uskakali sebi u usta, iskakali iz vlastite kože… Vrabac je poznavao moga Juru. On voli što Jurin ćaća nije bio pametan, i što nije poginuo u onom ratu…
Zamislim da je ogledalo kavez. Otvorim ga i pustim vrapca.
Prije nego što je izletio, šapnuo mi je: „Da je tvoja majka emigrirala, ti bi bio rođen srećan!“
Božo Kijac
Predhodni članak istog autora
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.