Krstarenje kopnom – Nenad Karan

Krstarenje kopnom

Bilo je dockan kada sam stigao, selo je ležalo u dubokom snegu. Gusta lapavica se još nije zamarala i činilo se da kuće od drveta, kačare i čađave mehane neće preživeti mećavu. Sa brega, odakle sam stigao i koji je celog popodneva bio obavijen maglom i nadolazećom tminom, ni najmanji zračak svetlosti nije odavao drvengrad. Ispružio sam lice nebu naviše u prividnu prazninu. Samo sam je osećao, nije se dala okom gledati. Postalo je opasno putovati, pa makar i u mašti, zamišljati budućnost ili vreme umornim očima. Bilo je teško, tragično, raditi, bilo šta, i kao čovek se odavati žalosnoj slici. “Mir…” tresnuše modre usne i zaleđeno inje zadrhta bradom i brkovima. Ovde bi valjalo naći prenoćište. Ali kroz selo se nije moglo lutati, tabanati, no obazrivo čuvati svaki korak. Pre dolaska sam znao da je ovo selo svojina Profesora, i ko ovde stanuje ili noći, u izvesnom smislu stanuje, odnosno noći kod Profesora. A to, dozvolićete, u značajnom smislu određuje suštinu dolaska i ovako poznom gostu kao što sam ja. Naizgled, unaokolo se činilo da ovladava san, čudan zapravo, ali ipak san. Kolile su kojekakve glasine da svetom vlada kakva pošast, gora od kuge i drugih smrtnih bolesti. A ovde sam, pored svih drugih mesta na kojima sam boravio, uistinu osetio da stvari ili nisu dobre, ili se tako nikako više ne mogu zvati. “Zar je ovo ipak moguće?” upitao sam sebe, kao da sam ranija saopštenja, tuđa i sopstvena, čuo u snu. To je mangupsko ponašanje, znao sam i pre nego što sam u golim dlanovima napravio snežnu grudvu. “Dosta ludiranja, prokleti ljudi!” bacio sam grdvu u drveni prozor. Ali pod staklima, jedino se još mlitavo svetlo ugasilo i nasta mrak. Zastrašujuć, strašan mrak, opipljiv, golem, blago rečeno smrtni mrak. Vejavica je još obasipala, jureći tlu i nevažnim stvarima. “To je dakle naša godina života.”

Ja nisam želeo da propustim priliku za pešačenje po snegu, ali sam na žalost zalutao i skrenuo sa puta! Oprostite na mojoj neiskusnosti.

Nenad Karan

Foto N. Karan

Predhodni tekst istog autora

Nenad Karan u svom nairu

Ostali članci Nenada Karana

Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.