I dok većina danas polemiše da li je Peter Handke zasluženo dobio Nobelovu nagradu, zaboravlja sa na Danila Kiša, srpskog i jugoslovenskog pisca.
O Danilu Kišu piše sarajevski novinar i književnik Ozren Kebo.
O Danilu Kišu do sada je napisano više od 40 knjiga. O njegovom velikom prijatelju i podjednako dobrom piscu Mirku Kovaču – koliko je ovom autoru poznato – ni jedna jedina. Od te razlike, koja će, nadamo se, s vremenom biti, ako već ne anulirana, onda barem ublažena, važnije je saznanje da je Kiš decenijama relevantna i uzbudljiva književna, kulturna, poetička, pa čak i medijska činjenica. Skoro pa pop ikona.
Ovih dana obilježavamo 30 godina od njegove smrti, mada je jedan drugi „književni“ događaj nobelovske provenijencije zasjenio taj važni jubilej. Danilo Kiš življi je nego ikad, o njemu se i dalje piše, raspravlja, njegov kapitalni opus ni danas ljude ne ostavlja ravnodušnim. Među onom literaturom mogu se naći jedan ili dva žestoka osporavateljska pamfleta, ali sve kad se sabere, broj djela posvećen ovom svjetskom klasiku već je višestruko premašio broj knjiga koje je on pisao. Zasluženo.
Tempirani intervjui.
Bio je vjerovatno najbolji student svjetske književnosti kojeg je beogradski fakultet ikada imao, potom mlad, nadrkan pisac koji je znao šta sve zna i od najranijih stvaralačkih dana precizno tempiranim intervjuima usmjeravao kritičare na ključne momente svojih knjiga; onda zreli pisac koji ubrzano postaje referentna literarna tačka od Vardara pa do Triglava, a i šire; pa na kraju svjetski relevantna književna pojava, (ne)oficijelni kandidat za Nobela, esnafska zakletva velikih imena, živi klasik koji će prerano umrijeti raspadajući se od teške bolesti, ogorčen, siromašan, ali do kraja ustrajan u svojim poetičkim principima. Bio je još i žestoki polemičar koji, neosnovano optužen za plagijat i osnovano za kritiku, tj. podrivanje socijalističkog sistema, za mjesec dana piše najbolje polemičko djelo naših prostora: Čas anatomije. Žučnu, uvredljivu, sarkastičnu, ali i tačnu, nenadmašnu, argumentiranu i danas aktuelnu književnu svađu. (Mada ni Narcis bez lica, inferiorni odgovor njegovog polemičkog protivnika Dragana M. Jeremića, nije do kraja bezvrijedna knjiga. Iako je Kiš iz polemike s Jeremićem i ostatkom književne javnosti izašao kao apsolutni pobjednik, ta će ga gorka pobjeda na kraju koštati prvo zdravlja, potom i života.) Bio je zatim i latentni boem (Danju je radio, noću pio. Kad je spavao? U međuvremenu!), opak alkoholičar, kafanski zabavljač oko kojeg se sve vrtilo. Jedan od njegovih hroničara ostavit će nam i ovakvu rečenicu: „Do kraja života Kiš je definisao sreću kao sjedenje u kafani uz piće.“
Bio je još i sjajan prevoditelj, koji je, po nekim procjenama, preveo više od 10.000 stihova s mađarskog, ruskog i francuskog. Mnogi ga smatraju ne prevoditeljem, nego koautorom sjajne zbirke francuske erotske poezije, Bordela muza („Pozdravljam te, pukotino divotna / što među slabinama njenim blistaš vazda…“). Bio je i gutač knjiga koji ih je strastveno podvlačio, šarao, komentirao, što je građa koja književnim istražiteljima služi kao prvorazredni materijal za izučavanje.
Danas među mladim i nešto manje mladim autorima postoji prava armija njegovih sljedbenika. Kovač ima poštovatelje, a Kiš sljedbenike, pisce koji se kunu u njegovu poetiku, knjige, teoretske principe i zanatska načela. Međutim, mnogi od njih malo šta od tih načela primjenjuju. Ili bar ignoriraju najvažniji princip njegovog stvaralaštva – prezir prema sveznajućem pripovjedaču. Kad kod Bore Stankovića gazda Marko, ili Stanko, ili kako mu je već bilo ime, zamamuza konja, a pisac nam potom u jednoj empatičnoj rečenici opiše šta je konj mislio i osjećao, to je sasvim okej, govorimo o književnoj i poetičkoj normi 19. vijeka, ali poetički kôd na kraju 20. vijeka, a važit će i za kompletan dvadeset i prvi, ispisao je i razradio Danilo Kiš, koji se zajedno s Mirkom Kovačem žestoko usprotivio poziciji sveznajućeg pripovjedača. On se gnušao te demijurške pojave, tog pisca genija koji zna šta mu je mislilo treće lice jednine. Ni s prvim licem, onim problematičnim autorskim ja, nije bio baš najsretniji, i iz tih će se dvoumljenja izroditi dvije sjajne poetike, Kovačeva i Kiševa, a demijurg ostaje pozicija koju je najstrastvenije osporavao. Upravo je Kiš tog uzvišenog umjetnika odstrijelio za sva vremena. Jer ako napišeš da je tvoj lik osjećao tugu, ili radost, da je pomislio ovo ili ono, danas će te s pravom dočekati pitanje: okle ti to znaš? Daj dokaze, odnosno uvjerljivu kontekstualnu platformu iz koje izvire njegova bol. Ti si tu tek hroničar, a ne demijurg. Sveznajućeg pripovjedača i „psihološko portretisanje“ nazvao je „najgorom i najpostojanijom od svih književnih konvencija“. Istoj temi vraćao se više puta, pa je tako sljedbenicima u amanet ostavio i ovaj zapis: „Perspektiva sveznajućeg pripovjedača je potrošena, staromodna, prokazana kao dječija iluzija, radikalno neprilagođena savremenom iskustvu.“
Evropska trulež.
Kao antipod takvom pisanju, Kiš i Kovač, i samostalno i udruženo, nude dokumentarnost. Ali s bitnom napomenom koju Kišov najbliži prijatelj sažima u Evropskoj truleži: „Dokumentarnost je postupak, ne stil.“
Vjerovatno najbolje stranice o Kišu ispisali su njegovi prijatelji Mirko Kovač, Filip David i Božo Koprivica. Beogradski Nedjeljnik ovosedmičnu naslovnu stranicu i glavni temat posvetio je tridesetoj godišnjici, a tu saznajemo između ostalog da uskoro izlazi i Božina knjiga zapisa o Danilu Kišu. Koprivica je u više navrata ispisao nezaboravne eseje o Kišovim djelima. Rani jadi, Bašta, pepeo, Peščanik, Grobnica za Borisa Davidoviča, Čas anatomije, Enciklopedija mrtvih, zatim dvije zbirke poetičkih intervjua i zapisa… Mark Thompson, autor jedne od knjiga o velikom majstoru, na samom početku više od tristo stranica duge esejističke biografije piše: „Iz sukoba sa samim sobom i s društvom kojem je pripadao, Kiš je destilovao četiri-pet nenadmašnih knjiga, pišući ili ispravljajući ili u usamljeničkom zanosu sažimajući ih do krajnosti.“
Iza tih briljantnih tvorevina krije se neumorni čitač i – još važnije – zanatski koncept nemilosrdnosti, koncept unutar kojeg je, po Kišovom sopstvenom priznanju, gumica važnija od olovke. Više je i rađe brisao nego pisao, pa je remek-djelo jugoslovenske književnosti, roman Peščanik, tek ostatak zaklanog rukopisa: dvije ili tri hiljade stranica („osam kilograma papira“) je odbačeno, a tek je tristo prošlo njegov rigorozni test zvani milost uobličenja.
Za sebe će jednom prilikom napisati da je poštovalac svih pustolovina duha, razuma, srca, eksperimenta i trpljenja, „odan ideji pobune protiv konvencija“. A književne konvencije je razbijao strastveno i nemilosrdno. Evo još jednog priloga tom razbijačkom poduhvatu:
„Point of view pisca klasičnog romana je božiji, pisac je sveznajući, a ja, vjerovatno zahvaljujući profesionalnoj deformaciji, ne vjerujem piscu koji zna šta misli ona, šta misli on, šta je pomislio pas kad je ušao gazda i šta je pomislio kočijaš kad je ušao do vrata, šta su
pomislili konji, šta je mislio sluga. Psihološka su rješenja i kod najvećih pisaca njihova najslabija tačka.
(…)
Drugi dio takvog romanesknog tkiva jest opis prirode koji treba opisanu akciju da prati. On može da bude primaran, kao susret praćen proljećnim cvjetanjem, žuborenjem potoka ili može biti na formi suprotnosti, pa se ljubavni susret odvija u ratnoj, pogibeljnoj situaciji. Od toga se sastoji tkivo klasičnih romana, dobrih i loših. U dobrima to ne primjećujemo, u lošima to vidimo. Ja takve romane više ne mogu da čitam, ja takve klasične romane već odavno ne čitam.
Sve to pričam zato što hoću da vam kažem da znam od čega se prave romani. Ali ja sam suočen s nemogućnošću da tako, na osnovu psihološkog ključa, riješim bilo koji problem koji mi se javlja prilikom pisanja. Ja neću da znam, i ja ne znam, šta moj junak misli, a pogotovo neću da nagađam šta moja junakinja misli.“
Šta je Brežnjev rekao Titu?
Život i rad Danila Kiša prate i mnoge legende. Neke od njih možda i jesu tačne, druge su stopostotni plod mašte i trača, a ima i onih u kojima su evidentne podudarnosti sa životnim ili političkim činjenicama. Evo jedne. Grobnica je objavljena 1976. Iste godine već dobrano bolesni Leonid Brežnjev posjećuje Tita i na kraju oficijelne posjete žali mu se na Kiša i njegovu knjigu kao prilog neprijateljskog djelovanja protiv SSSR-a. Ubrzo kreće ona hajka o kojoj danas svi sve znaju. Da li je to bio rezultat organizirane akcije, ili govorimo o slučajnostima, nikada nećemo saznati. Materijala ima dovoljno za oba tumačenja. Kako god, hajka je izrasla u najveću kulturnu aferu bivše države, a afera je, kao što rekosmo, rezultirala, sjajnom polemičkom knjigom, teškom bolešću i smrću Danila Kiša. Ništa bolje nisu prošli ni ljudi koji su ga napadali, bio je dovoljno ubojit i otrovan da im upropasti živote i karijere. Jer ta je afera strahovito izdiferencirala jugoslovenski kulturni prostor, o čemu postoje uvjerljivi zapisi u zbirci Treba li spaliti Kiša, koju je priredio novinar Boro Krivokapić.
Indikativan naslov, mora se priznati – Kiša su, kao što ćemo kasnije vidjeti, uspješno spalili, ali njegovim knjigama nisu mogli ništa i tako je ostalo do dana današnjeg.
(P.S.: Na kraju ovog zapisa autor teksta će samo na koji sekund zloupotrijebiti javni prostor kako bi neznanom junaku poslao osobnu poruku: Ko mi je ukrao Narcis bez lica Dragana M. Jeremića i separat beogradskog časopisa Književnost iz 1984., posvećen Danilu Kišu, nek mi ih slobodno vrati, neću mu ništa. Hvala i živjeli.)
Ozren Kebo
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.