GDJE SU DANAS ONE STARE MOSTARSKE LISKE?
Da li ste, kojim slučajem, naletjeli na riječ liskaluk?
To je tipična mostarska riječ koja je ovom gradu davala specifičan ton oličen u pedeset nijansi prefinjene zezancije, šege, zafrkancije i vica…
Liskaluk je mostarski humor. On je najinteligentniji odnos pojedinca iz ove sredine prema životu…
Liskaluk je izraz lucidnosti i slobode…
Za liskaluk je potrebno stisnuti petlju. Mostarci majstore i spontane tvorce liskaluka zovu jednostavno – liske.
Liska je definicija mostarske zajebancije.
Liskaluk kao oblik i izraz mostarskog humora i satire, po pravilu ima najveću cijenu tamo gdje je najviše nepravde. A, danas je, kao i uvijek, ima na svakom koraku. Najpopularnije liske su tamo gde je najmanje slobode.
Popularnost mostarskih liski i njihovog humora danas je sve manja. I značaj im manji, takođe. Znači li to da je slobode sve više, a nepravde manje? Ne znam, ali meni je već muka od tolikog i takvog humora i satire.
Gdje nestadoše liske?
Humor i zajebancija dodirnuli su jednu granicu, dostigli određeni nivo i sada se vrte u krug. Potrebno je da neko napravi korak dalje, pa da taj, novi prostor nasele legije onih koji nemaju nikakve potrebe za slobodom, već za hljebom bez motike, a sve što znaju je da naprave vic. Ali, šabloni po kojima se prave vicevi, ne proizvode samo dosjetke već i nove serije promašenih tipova i kojekakvih landohana i jebivjetara. Svima njima je jezik brži od pameti. Svi umiju da naprave vic u granicama postojećih sloboda i odobrenih tema. A, kritika u granicama dozvoljenog i na zadatu temu jeste – laž. Na takvu kritiku je društvo imuno. Takvom se kritikom popunjavaju rubrike određene za kritiku. Takva kritika odgovara vremenu i vrijeme takvoj kritici. A šta radi vrijeme?
Njegovo je da prolazi. I – tačka.
Nekada su mostarski liskaluci i ta vrsta satire predstavljali senzaciju. Liskama se vjerovalo. Oni su mogli snositi odgovornost za svoje riječi. Danas bi za veliki broj konfekcijskih liski svaka kazna bila nagrada i pažnja. Stotinu slijepih i gluvih oštrica od zla oca i od gore majke lutaju oko ravnodušnih građana, sitih svega i svačega.
Pored pjesnika bez dara i bez inteligencije, javljaju se i liske-satiričari bez morala. Humor im služi isključivo zato da bi stupili u kontakt sa onima koje ismijavaju i kojima se šegače.
Tako čovjek i pored tolike inflacije kritike i kritičara, analitike i analitičara, logike i zdrave pameti, dolazi u situaciju da brani društvo i od lažnih kritičara. Da brani šume od šumara, zakon od sudija, režim od političara, školu od učitelja, poljoprivredu od agronoma, sport od navijača, knjige od pisaca, fabrike od radnika, istoriju od istoričara… Dželati govore protiv smrtne kazne, lopovi protiv krađa, vojskovođe protiv rata, vatrogasci protiv požara…
Vicevi se prave skoro sami, po inerciji. Čovjeka sekira i nervira taj standard duha, taj uvriježeni „JUS“ slobode. Poznato je da nije nikakav problem napraviti vic. Međutim, mnogi vicmajstori i liske misle da je samo to pravi podvig, i da se poslije nekoliko viceva smatraju dežurnim društvenim kritičarima.
Zbog toga liskaluk, humor i satira imaju sve manju društvenu ulogu. Najveći poraz jednog vica, odnosno jednog liskaluka, je kad ga napravi ličnost bez stila, imidža, formata i ubjeđenja. Čovjek, sve češće, poznajući ove današnje stranačke liske, stranačke humoriste i ispolitizovane satiričare, sve manje vjeruje u liskaluk, u humor i satiru, u cirkuzanje… Eto, do čega nas dovedoše ovi što za njih trebamo glasati – da ne vjerujemo ni u vlastitu zajebanciju. Svašta. (Dašta)…
Božo Kijac
Od istog autora u našem P.U.M. Magazinu
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.