BLJESAK TRENUTKA
Bljesak trenutka – trenutak bljeska.Munja na noćnom nebu. Naglo otvorena vrata u mračnoj sobi i udar jutarnjeg sunca kao bič preko zjenice. Kamen bačen u vodu. Tren , dok trepneš ptica je prhnula. Iskra otrgnuta iz kremena. Uhvatiti taj trenutak, tu iskru u oku koja zgasne prije nego li reaguješ. Skriven u dubini tame, prapočetak bljeska u svom izvoru miruje i prijeti kao vječni pokretač kreativnog stvaranja i buđenja svega onoga u nama čega se bojimo a istovremeno i volimo. Samo ga treba isprovocirati, unutrašnjim nedoumicama, da se pokrene, da izazove sopstvenu erupciju koja će izbaciti iz nas ono najbolje i najproduktivnije ali kao i svaka vatra, taj plam je dobar sluga i zao gospodar. Gorjeti a ne sagorjeti, granica koju mnogi nesmotreno pređu i nestanu u kao kap rose na užarenom kamenju.
Prošlost se gura da sustigne budućnost ali ne može – ispriječila se sadašnjost. Japanski naučnici tvrde da su izmjeriili dužinu trajanja sadašnjeg trenutka : tri sekunde! Sve prije i posle toga su kolone prošlih i nadolazećih trenutaka. Živimo i stvaramo ukliješteni između prošlosti i budućnosti, svjesno ili nesvjesno, u zbiru sadašnjih trenutaka. Putovanje kroz vrijeme u tri sekunde pomnoženo sa udasima i izdasima. Pa eto, preskoči sadašnji trenutak ako možeš. Zarobljeni u njoj mi se trudimo da uhvatimo iskru koja se stvara trenjem ove dvije vremenske odrednice, sukobom aktivnog i pasivnog, tame i svjetlosti, maštarija i stvaralaštva, uzbuđenja i smiraja. Bljesak koji nam se ukaže u sasvim neočekivanim sadašnjim trenucima, prostoru i uslovima i u nama zapali stvaralački plam koji nekad izgori i prije nego ga spoznamo, uhvatimo, zarobimo, da nam postane sluga da tom energijom stvorimo najličnija djela.Te su iskre pokretači ali kraj i njihov razvoj zavisi od toga koliko dugo možemo da rasplamsamo tu vatru. Koliko nam se urezao zapis, nacrt i pamćenje prema kome ćemo svaki put obnoviti odjek energije kad god osjetimo potrebu stvarati.
Trenutak bljeska nikad nije najavljen i očekivan. On se prikrade i iznenada nam servira bljesak. Kao i sada dok ovo pišem, jurim za tim trenutkom, za tim bljeskom. Gomilamo izraze bez čvrste veze, jedan sa drugim. Kao ona kora drveta, kao pukotine niz stablo, skup nepovezanih izraza istog pravca, vijugavog smjera. Neke manje, a neke više iskoče iz reda, pa se opet vrate. A neke se izgube i nestanu kao iskrice vatre. Žurimo da nam ne oslabi, da ne utihne vatra dok ne završimo djelo, misao, pokret. Ona je poput tog trenutka, bljesne tik prije nego prstom povučem liniju, potez, ukucam slovo. Bljesak se pojavi tik ispred svjesnosti, ispred misli. Uvijek smo u zaostatku za njim i dobro je da je tako. Razum treba da se pojavi posle varnice kao smjernica, da se vatra nekontrolisano ne raširi u neželjene pravce stvaranja. Da se ne odluta u u tom traganju bez pravog smisla, i da ne sagorimo sami u želji da se ogrijemo na toj vatri.
Treba pripaziti da rojevi iskrica ne naprave pustoš u duši i ostatku razuma. Ova trka i borba sa njim, zna da umori. Valja imati snage da se izborimo sa serijom stvaralačkih trenutaka kojima su praštale munje. Jurnjava za njim vodi ka tome da se uhvati jedan bljesak topline i svjetlosti probuđen nekad davno u djetinjstvu pored otvorenog ognja dok vam majka kao petogodišnjem djetetu trlja stopala da ih ugrije u cik zore dok se vani između vrhova jela probija lavež pasa i slaba najava jutarnjeg izlazećeg sunca. Osjetiti toplinu i sigurnost majčinog krila, bezbjednostni raj satkan u vrtlogu linija, crta kojim okružujem sjećanje na to jutro, na to gnijezdo. Jednom doživiš kratko a pamtiš dugo, cijeli svoj život. Bljesak topline, trenutak sigurnosti koji pokušavaš obnoviti i ponovo doživeti stvarajući. Nekad treba ostavimo da se ohladi svijest, da se smiri duša a ako nam se posle toga , kad se ponovo suočimo sa našim djelom, vrati taj osjećaj topline, taj bljesak –uspijeli smo a ako ne, nastavimo sa potragom.
Sad bi valjalo prestati , skloniti tekst sa ekrana, otići da svoje misli zavedem nekim drugim pojmovima. Bljesak trenutka koji mi govori da napravim pauzu al vrijeme ne dozvoljava takav čin. U ovom, sadašnjem trenutku, sat otkucava ponoć. Brojčanik se okreće, nekeda sporo ,nekada brzo, u nadi da će se nešto desiti, neki bljesak, u pauzi između udaha i izdaha. Između tame i iznenadne svjetlosti. Rezak zvuk udarca svjetlosnog biča po očima probija tišinu noći, za vid i nevid, za um i neum, ograničen i neograničen, kako je kome bog dao, ili sam odabrao. Slijepcu je noć rođenjem svanula. Nikad neće vidjeti koliko ne vidi. Nikad neće saznati koliko ne zna. Nije strašno neznanje nego saznanje koliko ustvari ne zna.
Pročitajte nagovještaj bljeska iz tamne šupljine zjenice uplašenog oka koji će izroditi bujicu usplahirenih iskrica i zapaliti luču da pobijedi noć. Prepoznaćete tračak onoga što se zove sloboda uma u stvaralačkom zanosu. Bezbroj pokušaja da se uhvati bljesak i ponovi njegov sjaj. Nijedan isti, samo više slični ilil manje slični. Nesavršene i nezavršene slike. Boje i linije koje nastaju i nestaju kao nepravilni ritam južnjačke muzike sa glasom koji se povija.
Uvijek nedostaje još jedan bljesak, jedan potez da se oslika željeno, još jedna riječ da se ispriča neispričano. Nedostaje dan, čas, minut, tren . Izazivati bojom iskre, potez po potez, nikad ne stati. Upusti ti se u nezavršen, nesavršen, trajan proces koji teče i evoulira od tamnog do svijetlog, od visine do dubine, od ushićenja do beznađa.
Zdravko Krulj
.
Od istog autora u P.U.M. magazinu
Jeste li pročitali?
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.