Srpsko narodno pozorište, Novi Sad, 13.05.2025.
Tako brzo, tako divno…. opet u Novom Sadu. Povod… već fenomenalni Rigoleto, što se tiče režije, kostima, scene i svega ostalog…. od večeras dodatno fenomenalan zbog Dragutina Matića i….. Dragane Radaković, direktorke Opere, zbog orkestra i maestra Mikice Jevtica, zbog hora….. zbog svega.
Krećem bez reda, jer sam oduševljena predstavom…. na samom kraju su mi potekle suze…. ima li išta lepše i dirljivije, nego da se publika tako oseća. Sjajno.
Iako sam već „gledala“ predstavu ovde, opet me razbila scena, početna, završna, to veliko platno, velika slika…. potom sve unutar scene ( Saša Senković) i zamisao našeg Aleksandra Nikolića…. spajanje kraja sa početkom, simboli, živost, pa na dvoru smo, raskalašni smo, gozba je…. čitajte malo libreto…. Dođite da vidite kako nas Aleksandar uvlači u priču, kako nas hvata i baca u dubine jedne predstave, kako posle ne mozemo bez njegovih režija, kako nas uvek omađija, kao da smo u snu. Da, Mag. Da, veliki. Da, jedinstven. Da, lucidan. Da, da.
Zaboga…. opera nije „sad ja pevam, posle ti, dotle stojim i čekam svoj red“, što se, moram da napravim poređenje, namerno, uvek događa u BO (beogradska opera). Ovde je neka druga priča, ona prava, evropskih teatara domet. Opera mora da te opčini, da te udene u taj vrtlog dok ne umreš zajedno sa njima na sceni, opera mora da ispriča i ispeva priču, da ne znaš gde si, da li sanjaš ili je stvarnost. Magija. I na kraju…. od siline svega, suze. E to smo imali večeras.
Iznova i iznova umirem nad sjajnim orkestrom i Odličnim Mikicom Jevtić. Rigoletta znam napamet, celu partituru. I onda….. nekih delova, koje sam očekivala, koji su napisani, se ne sećam na predstavama u BO. Ovde je bilo SVE. Hvala divnom orkestru na uživanju u njihovom muziciranju. Hvala dirigentu koji je pravi operski znalac, sem tehničkog dela,(tempa, dinamika, kompaktnost) emotivan je još čujniji. Bravo.
Razbio me….. hor, muški. Neverovatni glasovi, radost pevanja, dinamika, preciznost, uigranost, gluma…. Uživanje do krajnjih granica. Bravo, bravo. Zaslužna, uvek i uvek Vesna Kesić Krsmanović, čarobnica!
Razbio me i….. balet, koreograf Aleksandar Ilić, tada uradio sjajnu koreografiju, ne sjajnu, genijalnu. Igrači odlični, odlični. Bravo.
Naravno, Senka Ranosavljević i kostimi…. divna priča, kao i uvek. Znalački, maštovito, prekrasno. Bravo Senka. Bravo i za dizajnera svetla Marka Radanovića. Zahtevan i veoma vazan posao urađen na pravi način, zalužan za uspeh predstave. Zaslužan kompletan ansabl.
~Ej Beograde, ~ej BO. Moram da napišem. Moram da poredim. Stalno vam nešto fali. Da, fali vam mnogo. Da počnete da radite.Da vežbate. Da idete na probe, da se radujete divnom poslu kojim se bavite…. da volite umetnost….. Dobro. Staću, ne razumeju me. Novi direktor, po kozna koji put „novi“…. (menjaju se kao gaće), već se proslavio kao loš, iako je bio samo 40 dana, tada ga smeniše brže-bolje…. kad….. hop… evo ga opet. Tuga za, ionako već dobro opalu BO i publiku. Šta će biti…. ništa. Sve je isto, samo „njega“nema.
Vraćam se u Novi sad, na scenu.
Manje uloge, koje su jako bitne za kvalitet celokupne predstave, večeras uglavnom odlične.
Grof Monterone- Strahinja Đokić, Grof Čeprano- Nikola Basta, Grofica Čeprano- Maja Andrić, Marulo- Branislav Stankov, Borsa-Igor Ksionžik, Đovana-Andriana Petrovski, Stražar-Vladimir Zorjan, Paž.Andrijana Petrovski. Zaslužili su da im se spomenu imena. Hvala na donetim ulogama.
Sparafučile- Goran Krneta…. meni jako prijatan glas lepe boje, prodoran, siguran, a veoma zgodan bandit, pa i da me ubije, ne žalim.
Madalena-Jelena Končar…. divan glas, gluma sjajna, erotika više nego sjajno pokazana, posebno u duetu, kvartetu…. BO, znate li o čemu pišem?
Đilda….. Marija Cvijić. Lično meni nepoznata, mozda večeras malo ispod glavnih protagonista. Čudan glas, ima potencijal, ima visine, intonacija malo „onako“, ali….. ako je prvi put….. neka je sa srećom…. biće još bolja.
Vojvoda od Mantove- Stevan Karanac….. solidan. Sazreva kao pevač i glumac, glas je takav, ali je pouzdan i stabilan.
I dođosmo do naslova. Rigoleto- Dragutin Matić. Neprepoznatljiv u glumačkom smislu, opet poredim. U BO…. statičan, nekako …. volimo ga pa i ne primećujemo neke stvari, dok se ne pokaže, kao večeras, drugačije. Dakle…. Sjajna gluma. Dirljiv, očajan, besan, nesrećan, detinjast, uplašen….. Rigoleto. O pevanju…. Bariton. Pravi. Rigoleto. O Rigoletu…. Rigoleto. Naš sjajan Dragutin Matić. Raskošan glas, lepeza nijansi kako pevačkih, tako glumačkih. Rasplaka me na kraju. Toliko. Kada ga već nema u BO, ima ga ovde, Novi Sad nije daleko, ponavljaću.
Naravno, ipak večeras, moram da napišem jer je zaslužena, i više od toga, ključna uloga je pripala Dragani Radaković. Zašto? Zato što veoma dobro zna kako da se stvori sjajna predstava, ko može da bude gost i da doprinese kvalitetu, kome dati šansu da se pokaže, kako odabrati ujednačen tim, u koga imati poverenja za stvaranje predstave. Bravo Dragana i srećno u daljem radu.. Umeti… ne ume svako. Tvoj uspeh i uspeh pozorušta je već tu. Divim se.
I za kraj…. Volim kada se raskomadam posle neke predstave. To me čini, iako je paradoksalno, živom i srećnom. To je bilo večeras, i još uvek je, dok pišem. I ne želim da sakupljam i sklapam rakomadane deliće. Neka ih ovako…. Prija mi.
Laku noć divni ljudi iz divne predstave. Vidimo se.
Laura Popović
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.