Srpsko Narodno Pozorište, Novi Sad, 03.05.2025.
Figarova Ženidba, opera W.A.Mozarta
Srpsko Narodno Pozorište, Novi Sad, 03.05.2025.
I posle dugo vremena, evo mene u divnom Novom Sadu, u divnom Srpskom Narodnom Pozorištu.
Lepo, skoro letnje toplo veče. Publika, ne mnogobrojna, valjda su praznici učinili svoje. Sretoh meni drage ljude, a i neke druge.
Odakle da počnem i šta da pišem?
Čim je dilema, ima svega. No, hajde.
Uvertira, poletna, energična, odlično izvedena. Orkestar standardno jako dobar, dirigent Aleksandar Kojić sigurno drži konce, tj. palicu u svojim rukama i saradjuje sa svima. Odličan.
Primetih odavno nešto meni, a i drugima koji sveobuhvatno prate operu, važno za uspeh jedne predstave. Entuzijazam, gluma i posvećenost hora je zadivljujuća. Uvek su ubedljivi, poletni, složni, ili bar tako deluju na sceni, a to je cilj svake predstave, da uspe. Oni su večeras bili sjajni, zahvaljujući uvek odličnoj Vesni Kesić Krsmanović, kao i baletski ansabl, malo manje uigran nego inače, ali se nadamo da će koreograf Andreja Kulešević to lako popraviti. Tu je i jedan mlad, veoma perspektivan Boris Ercegović, koji se bavio scenskim pokretima, izuzetno lepo i rame uz rame sa ostalim iskusnim kolegama. Dakle, svima bravo.
O režiji poseban opis. Već svi znamo za izuzetne kvalitete našeg Aleksandra Nikolića. Uvek originalan, uvek izazovan, uvek maštovit. To nije slučajno ili tek tako odrađeno. Aleksandar je čarobnjak u svom poslu, dubokouman, potkovan ogromnim širokim, a narocito operskim spektrom znanja, ali najpre ljubavlju sa kojom stvara magiju na sceni. Postoji jedna reč koja nema lako objašnjenje, i koja se ne opisuje kratko, ali značenje je jasno. Genije. Svaka predstava je sve slobodnija, razigranija, pogotovo ova. Smela režija za naše shvatanje skučene nam mašte, sloboda zapravo pravog tumačenja libreta i muzike u veku u kome je pisano.Svaki detalj promišljen, scena neprekidno vrvi od pokreta, komike, dinamike, daje živost i energiju. Divan Aleksandar nas uvek obraduje, opčini, nasmeje i zadivi. Sjajno i opet jedno veliko BRAVO. Ti si nas dragulj i mi uživamo u tvojim režijama.
I….. u stvari, večerasnju predstavu je ta ista režija učinila da se fokusiramo na nju, na sjajne kostime Senke Ranosavljević, i na celokupan ansambl, bez pevača, o njima ubrzo.
Jedino mi se nije dopala scena koju je uradila Miljena Vučković. Rešenja nisu bila praktična, scena je bila povremeno dosadna, i da dodam da zvučnik, koji se koristio za rečitative, nije bio u dobroj funkciji, čulo se krkljanje i škripanje….. molim da se to popravi, jer ometa uživanje u predstavi, hvala.
E sad…. hm…. moram da pišem i dalje.
Solisti. Što se mene tiče, ovo je mogla da bude predstava za hor, balet, orkestar i pantomimu, lakše bi nam bilo. Ali nije, pevači su pevali. Ali kako?
Grof Almaviva, Vasa Stajkić. Gluma simpatična, pevanje nismo čuli, bilo je pretiho i neubedljivo.
Grofica-Rozina, Evgenja Jeremić Pokrajac (ubuduće pišem samo inicijale, znate već zašto), ….razočarana sam totalno. Nekada je to bio divan, baršunast, pun glas, prekrasne boje. Danas….. neko šuplje i užasno falsch pevanje. Intonacija visoka, glas nekako limen…. ni traga od onog glasa. Neprepoznatljiva, najlošija gluma…..Greota.
Suzana, Mina Gligorić…. mrtva trka sa Evgenijom po pitanju intonacije, čak je bila i gora. Konstatno pevanje van tonaliteta. Glumački bila odlična, veoma komična i ubedljiva.
Figaro, gost iz Poljske, Pjotr Prohera…… prosečan, prijatnog glasa, ali prilično bledunjav a narocito ne komičan.
Kerubin, Katarina Radovanović….. najbolja večeras. Kristalan glas, odlična dikcija, ubedljiva gluma. Bravo.
Od pet glavnih uloga, četiri su bile loše, samo jedna dobra. Hm, nije to baš uspeh, ali su zato svi ostali podigli nivo predstave i skoro da smo i zanemarili loše soliste, jer nas je sve drugo privuklo.
Marčelina-Laura Pavlović, Bartolo- Goran Krneta, Bazilio- Mladen Prodan, Don Kurcio- Igor Ksionžik, Barbarina- Marija Cvijić…. sasvim solidni, profesionalni, i pevački i glumački dobri, jedinstveni u sličnom kvalitetu, doprineli predstavi više od glavnih solista.
I tako….. Uvek lepo u Novom Sadu i Pozorištu, vraćamo se opet. Tako blizu, a tako daleko, ko razume.
Hvala na utiscima koje sam ponela, ipak je bilo lepo.
Laura Popović
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.