BUĐENJA
Nikada se nisam plašio mraka. Imam ja istina i drugih dobrih osobina.
Kada spavam zamračim sve.Nigdje ni tračka svjetlosti, u mojoj spavaćoj sobi mačka bi zalutala, paukovi se sudaraju na zidu.
U Beogradu me bude huka i buka velegrada koje nikada ne staju. Malo se pritaje iza ponoći, samilosne prema svojim sugrađanima dozvole im da učvrste san. Ujutro nema milosti. Čangrtanje i zveket skupljača smeća,klopatanja tramvaja, sirene nervoznih vozača,glasan razgovor pijanaca koje u zoru smijene glasovi ranoranilaca. Jedino trolejbusi prolaze u tišini,oni su dokaz da može i mirnije. U Trebinju me budi tišina, uvijek me podsjeti na Sound of Silence by Simon&Garfunkel.
Podižem roletne i bajam :ajde budi tu sunce,sunce sunce…
Ako mi se zažuti pred očima,zlatne trake obaviju sobu adrnealin sam proradi. Biće to dobar dan. Zamrači li se, posivi,zamagli najradije bih se vratio, pokrio preko glave i čekao neki ljepši dan.
Ljudi se različito bude.Ja istog sekunda ustanem,ne rastežem se. Ustanem potpuno budan. Moja mlađa kćerka kada je budimo zbog škole ustane a spava. Pere zube i spava. Doručkuje spavajući. Dok smo živjeli na Menhetnu, vodim je do škole,tek kada uđe u razred probudi se. Pita me kako smo stigli. By subway, kažem joj, što naravno nije tačno jer stanujemo dvije ulice od škole.
Neki se budu spremni da isto časa počnu sve poslove, drugima treba vremena da se pokrenu,uhvate svakodnevni tempo koji ce im udarati u glavi do novog polaska na počinak. Ljudski život je monotonog ritma. Ima i onih trećih. Oni se nikada ne probude do kraja. Sve im protiče kao da su u bunilu. Ne vidi kako im život kao pijesak u klepsidri curi polako,polako ali neminovno. Dok shvate gdje su i šta su,prodju im najljepše godine.
Desi se da čitav narod, svi ljudi jedne zajednice, prespavaju godine, decenije, vijekove. Probude se u nekom vremenu koje ne razumiju, sve ih vuče unazad,ne mogu da se otrgnu starom, plaši ih novo. Ne mogu da odgovore tom izazovu, budi u raskoraku, na pola puta izmedju mitova prošlosti i jave današnjice.Ostanu u stanju vještački izazvane hipnoze, lobotomirani, nespremni da otvore oči, napokon se probude i shvate šta im je raditi.
Kad već morate da ustanete, ustanite kao Slovenac. Srećni što vas čeka radni dan.
Kasnije možete biti to što jeste. Srbin, Hrvat, Bošnjak, Crnogorac…
Zoran Kurtović
Ilustracija
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.