MIRA
Nikoga ti više ovdje nemam. Sin mi poginuo prije pet godina, evo tu, baš na ulazu u Majske poljane. Sletio s mostića autom jedne noći. Dok priča o njemu Mira se okreće u kontejneru i traži nešto pogledom. Oči se zadrže na uramljenoj fotografiji mladića u srednjim 30-im. Kratko ošišan. Njezine oči je imao. Brzo izlazi iz aluminijske sobe na dvorište gdje je bila njezina kuća. Ponudi cigaretu pa i sebi zapali. Drugi sin mi u Kanadi, vozi one tegljače preko preko Amerike, sad će tri godine što se nismo vidjeli. Ne mogu ni opisati koliko mi fale. Uzdahne, ispuhne dim i krene tražiti upaljač po džepovima duksice koju je dobila od volontera koji su joj prvi priskočili nakon potresa. Priđe ugašenom lampionu na drvenoj polici s cvijećem i upali ga. Eto, već je godina prošla otkada mi je mati umrla. Poklopio je potres, prevalio zid na nju ionako nepokretnu, umrla je 15 dana nakon toga u bolnici. Jest, ljudi će reći Bila je stara i u kolicima, ali majka je uvijek majka. I evo me tu, sad sam sama u selu duhova. Ajde još dok je toplo pa budem na vrtu, uvijek se ima štogod za napravit. Ali sada, u zimu, nikuda ne mogu nego tu se zavuć u ovu šupu. Najgore je kad padne noć. Onda su i misli najcrnije. Ma što da vam pričam. Da mi nije ovih pasa i grlica koje me bude, poludila bi.
A imala je Mira nekad sve. I muža i djecu i posao i kuću. Muž je otišao da se ne vrati kad je rodila drugog sina. Posao izgubila kao i drugi, tek tako, lako k’o kad ti netko zaključa vrata u dva poteza. A svako se jutro budila u pola 4 da biciklom prevali 15 kilometara od Majskih do posla u restoranu. Falilo mi do penzije par mjeseci, a kad mati umrla ostala sam bez dinara u džepu. Tek sad, prije koji tjedan, stekla sam uvjete za penziju. Ne pitaj kolika je. Ne pitam, uzimam banijsku rakiju pa nam šutke sipam. 900 kn. Bolje da sam bila socijalni slučaj nego što sam cijeli život radila, više bi imala. Al dobro, kokice me prehranjuju, jaje po kunu, ako svaki dan prodam imam 10 kuna i dobro. Evo, njima sam sagradila novi kokošinjac, onaj stari mi je sada dnevni boravak jer u kontejneru ne mogu po danu biti koliko je hladan. Kokama toplije nego meni, veli Mira dok se smije. Snijeg pada sve gušće i prekriva grede položene na betonski temelj. E da, temelj imam, obećali mi novu kuću sagraditi. Obećali i prevarili.
Nikome više ne vjerujem. Nikome na riječ. Odmahuje glavom dok joj glas puca. Okreće se prema mjestu gdje je bila stara kuća, ulazi u nju, pozdravlja majku spuštajući drva da zažari peć, pita sinove jesu li gotovi sa zadaćom iz škole, prolazi im prstima kroz kosu i prislanja glavu uz glavu. Još koji tjedan i proljeće će, kaže im dok spušta lonac na peć. Osmijeh joj ne silazi s lica, skakuće od sreće poput vatre koja pucketa u kući koje više nema.
Mario Beganović
OD ISTOG AUTORA U P.U.M. MAGAZINU
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.