10.070 DANA
(ili sedam mjeseci kasnije – deveti drugog)
09. 02. 2021.
Ne ubacujte pisma u poštanske sandučiće. S vremena na vreme u medijima se pojave članci o tome kako su građani prijavljivali poštama da su „žute kutije“, (valjda su ih sve novonastale države ostavile da budu žute) prepune, jer nisu godinama pražnjene. U vremenima kada su te metalne kutije bile crvene, pražnjene su tačno u vreme koje je bilo na njima naznačeno.
Ipak do nas stiže, nekim zaobilaznim putevima, zapis našeg saradnika Bože Kijca.
…Od danas sam, nečijom voljom, i jezičak na mostarskoj vagi sa lokalnim tasovima i multietničkim giviktima. Prestajem brojiti izbjegličke dane. Primio sam se u plasteniku, daleko od neba… I, znam: kad god pogledam u nebo – jedna mi zvijezda liči na Mostar…
Danas, 19. juna, navršava se 28 godina moga izbjeglištva. Ukupno 10.070 izbjegličkih dana. S Mostarom, a bez njega. Mostar opet lijepo boli. Sjećam se nekih minulih bezazlenih dana i divnih ljudi. Sve je prolazno osim ružnoće.
Vrijeme curi. Mjerimo ga prošlošću i nostalgijom. Tek naknadno, izvjesne pojedinosti, u sjećanju, nameću se kao znamenja epohe. Nostalgija nije izbirljiva gospođa; zadovoljava se onim što je nekada vidjela i čula. Nisam toliko konzervativan niti pak nostalgičan da bih žalio za vremenom kad je u mostarskoj „Slobodi“ svakog ponedjeljka izlazila moja rubrika „Biseri novinara opšte i opće prakse“ sa slikom, tek, sirotinjstvo je bliže istinskom životu, u njemu se i danas lakše snalazim nego u obilju.
Sjećam se Mostara iz sredine prošlog stoljeća po sitnicama koje će se, danas, mnogima činiti neobične. U uskim ostakljenim vitrinama, na vidljivim mjestima u centru grada, mogli su se, pored obaveznih najava pozorišnih predstava (Stojan Mytikaša, Sumnjivo lice, Hasanaginica), vidjeti oglasi, u međuvremenu, izumrlih zanatskih usluga – „Oštrim noževe“, Kalaišem bakrli sudove“, „Krpim najlon-čarape“, ili „Oštrim istupljene žilete“, „Crtam mustre za krpe – Salatić“,… Na zidovima starih zdanja u Ulici Maršala Tita bilo je, krupnim slovima, ispisano „Za Tita Za“, „Živio drug Tito“, „Živjela sloboda“… Početkom pedesetih vladala je nestašica mlijeka, pa ste čašu tog pića, za aluminijski dvodinar mogli kupiti i odmah popiti uz jedna zaprežna kola ispod Tepe, na Trgu Prvog maja. Prodavnice u kojima se prodavalo mlijeko i mliječni proizvodi zvale su se „zdravljaci“. Oko Tepe se odmarali konji ispregnuti iz seljačkih kola, a često je viđan i jedan sivi vo. Ispred Stare željezničke stanice po kocki su toptali štajerski konji – noge su im, iznad kopita, bile obmotane gustim dlakavim kolutovima. Iza „Bistra“, kod Fabrike duhana, uz Neretvu, bilo je preduzeće „Špedicija“. Imali su dvadesetak zaprežnih kola. Uglavnom su svakodnevno, sa separacije od Peškinog puta, podno Ortiješa, na ulazu u Lakiševine, prevozili žutu pržinu, jer se Mostar tih godina užurbano gradio. Kola su uvijek vukla dva konja. Kočijaši su konjima davali čudna imena: Macko, Munja, Grom, Zekan, Dorat, Bećar, Vihor, Cvetko, Vitar, Halat, Strijela, Švabo, Vidra, Ruski, Simo, Jabučilo, Zekačina, Lisov…
Bila je i jedna kobila Zeka koja je teglila u paru sa konjem Bećom. Kočijaš bio Toma Gazap. On bi se usput podobro namirio i zapjevao: „Kobila je naša dala dvan’es dlaka za gusala“. Onda bi zamahnuo kandžijom i uzviknuo: „Hija, Bećo, jeeeep!“ Najpoznatiji mostarski kočijaš bio je Alija Zvonić. Njega je partio maler baksuza.
Mostarcima su u to vrijeme usluge za prevoz robe pružali dvokoličari. Najpopularniji i ujedno i posljednji koji je gurao dvokolicu bio je veseli Rampa. Uz Lučki most Bogdan Karišik je prodavao hljeb, a stari Pašić radio je u trafici koja je prodavala cigarete na komad. Od novina, glavno je bilo „Oslobođenje“, a dosta se čitala i beogradska „Politika“ i zagrebački „Vjesnik“.
U novinama su izlazili oglasi u kojima je uvrijeđeni muž obavještavao javnost da ga je napustila supruga po imenu tom i tom, čije dugove ne priznaje i pokreće brakorazvodnu parnicu; osiromašeni i zbunjeni prevratom, stariji viđeniji vjernici su, uoči krsne slave, preko novina, javljali da tog i tog datuma neće primati goste.
U kafanama: „Jagnjetu“, „Ćiri“, „Kod vozača“, „U Pavića“, „Bistru“, „Milicijskoj menzi“, „Rondou“ konobari su pri naplaćivanju računa brojili svaki komad pojedenog hljeba. Omladini je omiljeni hobi bio bacanje palangara u Neretvu i puštanje šlaufima sve do Počitelja. U to vrijeme kralo se malo ili nimalo. Svi su strahovali od milicionara Bože Kulaša i njegovog psa Carge.
Iz Hladnjače na Bišću polju, u ljetnim mjesecima, otac mog druga Zdravka bi bicikom-trokolicom razvozio velike pravougaone komade leda za mostarske hotele i restorane.
Uz Drugu osnovnu školu Šef Bišćević je punom parom danonoćno proizvodio kiselu soda-vodu kojom je punio staklene sifone. Poslije njega, taj posao je nastavio da radi Mita Kocić koji je 1989. godine namirisao belaj u Mostaru i zdušio za Niš. I tako dalje…
Neću reći da su ta vremena bila fina, ali bila su. Tek naknadno, izvjesne pojedinosti, u sjećanju, nameću se kao znamenja epohe. Odonda su se desile mnoge promjene; posljednji olujni nalet progresa pretvorio je neke zdravljake i knjižare u parfimerije i kladionice, što se, uostalom, desilo i u središtu evropskih metropola. Mostar slijedi svjetske tokove, zagledan u Zapad kao Lijepa Emina u nebo u parku na Luci, ali ni on, ni ona, ne vide dalje od Malte. Ostalo zamišljaju. Obećana Zemlja je najljepša predveče kad se, od Ilića do Blagaja, razaspu zraci zalazećeg sunca. U tim trenucima Mostar sanjari, uronjen u ono što je s one strane smiraja. Ponekad mu zavidim i nastavljam da brojim izbjegličke dane.
U sebi, po ko zna koji put, tumačim Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. I dangubim, iz dana u dan…
Od danas sam, nečijom voljom, i jezičak na mostarskoj vagi sa lokalnim tasovima i multietničkim giviktima. Prestajem brojiti izbjegličke dane. Primio sam se u plasteniku, daleko od neba… I, znam: kad god pogledam u nebo – jedna mi zvijezda liči na Mostar…
Božo Kijac
a i oni rođeni u ovom veku
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.