ĆUŠKA KOJU SAM MU OPROSTIO
Lice mu je bilo mršavo i izbrazdano borama. Iznad usana je imao kratke brkove, koji su se nekim čudom crnili, za razliku od kose koja je većinom odavno pobjegla sa njegovog tjemena te su se mogli vidjeti samo njeni bjedni ostaci u vidu par sijedih vlasi što su mu vijorile iznad ušiju u različitim pravcima.
Kada bi u rijetkim trenucima izašao na ulicu vidjelo bi se da je poprilično visok. Na sebi bi imao svjetlo zeleni mantil i šal, a njegovu ćelavost skrivala je crna beretka sa onim karakterističnim crvuljkom na vrhu.
Većinu je vremena ipak, provodio na prozoru svog suterenskog stana koji se nalazio u ocvaloj zgradi iz austrijskog vremena, držeći laktove na okapnicima, užurbano kršeći prste i nemirnim očima gledajući čas na jednu, čas na drugu stranu Skerlićeve ulice, da mu ne bi ko promakao. Sa prolaznicima je često razmjenjivao sitne učtivosti a iz njegovog glasa provijavao je dašak Hercegovine u vidu produženih samoglasnika, tako netipičnih i rijetkih u Sarajevu
“Dobar dan kako ste! Kako djeca uče?”
Sa ocem je bio prisniji. S njim je bilo prisnijeg i dubljeg razgovora protkanog nitima lukavstva koje ja tada nisam raspoznavao
“Kako je zemljak!” srdačno bi doviknuo kada bi naišli kraj njegovog stana!
“Kada si bio dole u Ljubinju?” dodao bi sa manje ljubaznosti, ali ipak još uvijek pristojno.
“Jesu počeli praviti džamiju?” izgovorio bi naposlijetku tiho i sa puno pritajene tuge.
Kasnije sam spoznao da je u tom glasu bilo i neke optužbe upućene mome ocu, i zašto je džamija u Ljubinju posle rata srušena i zašto komunističke vlasti još ne daju dozvolu za njenu obnovu. Niti je otac rušio džamiju niti spriječavao njenu obnovu, pa su ta pitanja u njemu izazivala ljutnju.
Na prva dva pitanja bi još i odgovorio, a na ono treće bi najčešće izbjegao odgovor, praveći se da ga nije ni čuo.
Bilo je u tim njihovim kratkim razgovorima neke mekane lukave, istočnjačke mimikrije, koja je ćutanjem govorila više od onoga što se glasno izgovori. Kad bi prošli koju desetinu metara i izmakli se pogledu ljubopitljivog starca, otac bi nešto promrljao sebi u bradu, što se meni činilo kao
“…mater ustašku”
Vjerovatno do nas, zaglušeno batom cipela po kaldrmi, sa prozora nije dopiralo:
“…mater četničku”
Ja sam tada znao da mi idemo u crkvu, neko drugi ide u džamiju, ali nisam imao pojma da tu postoji nekakva razlika i da je sad nešto bitno ili nebitno što se ne pravi džamija u Ljubinju. Nisam vidio problem, kad već ima toliko džamija u Sarajevu zašto ne bi bila jedna i u Ljubinju.
Da tu ima nešto sumnjivo, prvi put sam osjetio kada smo se vraćali jednom od tetke sa Ilidže. Sa nama je u autu bila baba koja je tada prodavala povrće iz doline Neretve na pijaci Markale. Valjda mi se vožnja od Ilidže do Grada odužila zbog čestog stajanja na semaforima, pa kad ugledah Ali-pašinu džamiju na Skenderiji sa izvjesnim ushićenjem i olakšanjem što se putovanje završava, uzviknuh:
“Brzo ćemo kući, evo naše džamije”
Baba koja je kao počasni gost, simbol matrijarhata i pri tom sklona povrćanju u vožnji, sjedila naprijed, frknu i reče
“Učite li išta ovo dijete, jebeni musafiri!”
“Mama! Prestani!” uzviknula je majka
Bio sam radoznao šta bi ja to trebao da naučim i što se majka ljuti zbog učenja, a stalno me grdi da ne učim. Naravno, odgovore nisam dobio, samo prijetnju majčinim otvorenim dlanom i kroz zube procijeđene riječi:
“Moraš li ti sve čut’!”
A onda je jednog dana u naše dvorište došao jedan nepoznati dječak. Neko reče da su mu se roditelji razveli, što u našem dječijem poimanju svijeta bijaše najstrašniji mogući događaj i nesreća. Kaza nam da se zove Amer i da je iz Mostara, te sad živi kod “Dede”, koji je upravo onaj starac sa prozora koji često sa ocem razmjenjuje učtive lukavštine.
Počeo se družiti sa nama i provoditi slobodno vrijeme u igri sa vršnjacima. Jednom prilikom se nešto sporečkasmo oko nekakve gluposti. Riječ tamo, riječ vamo, na poslijetku, Amer i ja se dohvatišmo u koštac bodreni od ostatka društva. U tom našem udaranju, naguravanju, grebanju, prođoh malo bolje što je značilo da je Amer plačući otrčao kući, a ja se na razbojištu ostadoh šepuriti i kočoperiti, baš kao pjevac koji je pobjedio u borbi sa suparnikom.
Sutra je Amer opet došao u dvorište i mi nastavismo našu igru kao da se jučerašnja tuča uopšte nije ni desila. Takve su bile dječije tuče u vrijeme mog djetinjstva. Na brzinu se dešavale, na brzinu se rješavale, brzo se zaboravljale, a roditelji za njih najčešće nisu ni saznavali. Bar je tako bilo u mome slučaju…
Majka je taj dan radila drugu smjenu u restoranu. Otac je došao sa posla i pošto smo ručali, krenuli smo u šetnju prema ulici Vase Miskina i Baščaršiji. Na prozoru svog suterenskog stana ugledasmo očevog zemljaka
“Kako je zemljak!” srdačno doviknu.
“Kada si bio dole u Ljubinju?” dodao je sa manje ljubaznosti, ali ipak još uvijek pristojno.
Pitanja o obnovi džamije, koje je moj otac očekivao, ovoga puta ne bi.
“Zašto bolan ne bio, zemljak, tvoj mali ubi moga unuka?” upita nekim bolećivim glasom iza kojeg se krio neki tihi prezir.
Meni se noge odsjekoše, otac zatečen pitanjem skrenu ljutit pogled pun bijesa ka meni.
“Neće više”, reče pomirljivim tonom, gotovo tražeći oprost od starca iz zavičaja
“Istuću ga kad dođemo kući” dodade
“Nemoj ga biti nema ferka, tako ste nas dole i četeres druge bili” otrovno zaključi starac, zanemarujući svoju ustaljenu lukavost i mimikriju što oca zateče i uznemiri.
Otac zausti nešto da kaže, proguta knedle. Prešuti odgovor, ali starcu uputi pogled prepun mržnje. Mene zgrabi za rame i povuče dole niz ulicu. Očekivao sam da će otac izgubiti kontrolu i prebiti me na sred ulice, ali samo je ljutit u licu, nešto mrmoljio sebi u bradu. Činilo mi se da pored standardnog
“…mater ustašku”,
čujem I :”
Jame…umrla sestra u zbjegu…mi vas pobili?”A onda stade, spusti mi ruku na glavu i glasno, gotovo pijano uzviknu
“Reci šta ćeš sad da ti kupim”
Mome oduševljenju i iznenađenju nije bilo kraja, ali avaj, samo dok nismo došli na kraj uske Skerlićeve ulice kada se pred nama u svojoj širini ukazao Veliki park i centar Sarajeva. Ocu se vrati boja u lice, pogled mu se razbistri a onda mi zveknu jednu ćušku po potiljku.
“Sram te bilo! Samo me sramotiš da se zbog tebe crvenim. Nemoj da si ga više pogledao a ne udario! Vi ste zemljaci, treba da ste ko braća! Jesi čuo!”
Amer se još jedno kratko vrijeme družio sa nama. Posle je preselio u drugi dio grada i više ga nikada nisam vidio. Uskoro je starčeva smrtovnica osvanula na ulaznim vratima njegove ocvale zgrade. Zastao sam da vidim hoće li dženaza biti u Ljubinju. Neće, sahranili su ga u Vlakovu.
Trebale su godine proći da ja pojmim o čemu se ovdje radilo, zašto se moj otac pravio lud na pitanja o gradnji džamije i da je bio to način na koji je on skidao sa sebe odgovornost koju je neko drugi nametnuo na njegova pleća. Dugo mu nisam oprostio onu ćušku na ulazu u Velikom parku, toliko dugo dok nisam odrastao i shvatio da je on tim činom prevazišao mržnju koja je mnoge izjedala.
Rade Likić
Preuzeto sa našahercegovina
Foto Saša Montoljo, slikar i umetnički fotograf iz Beograda
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.