OKO DIDOVO, VILA VELEBITA,
LAŽNI ROĐENDANI UMJESTO BAJRAMA I BOŽIĆA,
DOBAR ČOVIK – KENJCU BRAT, I JOŠ PONEŠTO…
(Nastavak)
OBLAK OD BRONZE
Penjem se na komšijin orah i berem mjesec. Od njega ću napraviti dječji Stari Most da mi sija u prozoru. I da letimično, pogledom, preko njega, mogu preći s jedne na drugu obalu. Umjesto Neretve, zamisliću Jurinu jegulju. Dohakaću joj trokukom. Zvijezdama na nebu daću imena naših političara.
Kad se sunce ohladi, i njega ću ubrati i staviti na prozorsko okno. To će biti moj lični visoki predstavnik. Pa, ću onda, za laku noć, uvijek slušati kako predstavnici naših političkih partija podilaze visokom predstavniku: Mi sigurno možemo da živimo mnogo bolje, ali u ovom trenutku, nismo spremni da prihvatimo taj rizik…
I, taman, da se uvedem u san, a onaj moj, blesavi vrabac, udari u prozor, te raširenih krila poče grohotom da se smije. Zatim stade da kljuca kljunom u moje političare i moga visokog predstavnika, poplaši Jurinu jegulju, a Stari Most za djecu uhvati nogicama i odnese na onaj veliki oblak.
U tom momentu oživi moje sunce, a oblak pobježe prema Sarajevu. Moj Stari Most za djecu, lagano poče da pada u moj svježi san. Preko Mosta pređe neki sijedi čarobnjak, i ne gledajući me reče: „Kad se probudiš, reci im da, na momenat, obustave borbu za jedinstven Mostar, da podijelimo topli obrok!“
Onda je moj san otišao preko Starog Mosta za djecu. I odnio me u jedan daleki, slatki, lažni rođendan.
U rascvjetaloj bašči ležalo je bolesno cvijeće. Pupoljci ruže umirali su od žeđi. Neretva je zaobilazila taj mirisni vrt. U njoj su se igrale neke crvene ribice. Čovjek koji je zalijevao ovo cvijeće sakrio se u spomenik od bronze sa visoko podignutom rukom. Mahao je oblacima i pjevao zabranjenu pjesmu…
Meni se učinilo da sam, na momenat, opet čuo „Vilu Velebita“…
(Kraj se ne sagledava)
Božo Kijac
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.