Kamena ograda
Blatni put uz prugu. Kiša od prošle noći ispunila je neravnine na njemu. Sunce baca odbljesak na površini. Lastavica se spušta, ne zaustavlja, klizi površinom i diže se tresući perjem.
Fasada boje starosti. Stražnje dvorište. Trava se obavija oko cigle. Trampolin stoji. Nagnut je na lijevu stranu. U prozorima nema lica.
Kamena ograda koja podsjeća na drvene plotove. Kolodvor uz koji rastu makovi na slijepom kolosijeku. Iz kante za smeće čovjek u crnom izvlači plastičnu bocu. Vlak cukne i krene.
Napuštamo gradove. Pruga zavija odnoseći vagone dublje prema šumi. Polja češnjaka u uskim, dugačkim redovima. Zelena pera vijore iz zemlje.
Rijeka nas prati. Vibracije kotača prenose se s pruge na zemlju i dalje, do površine vode na kojoj se zrcale krošnje s obale. Razapeta mreža za odbojku. Drveni panjevi uz nju. Sjest. Odmorit. Nastavit.
Uz prugu stoji muškarac u kratkim hlačama. Dok tutnjimo kraj njega on gladi kosu i sprema pramen iza uha, ne gledajući prema jurećem odlasku. Plavi bicikl leži u travi.
Šištanje iz hodnika. Naginjem se. Ruka drži cipelu, u drugoj sprej kojim šara po koži. Vrata su zatvorena, ne dopire miris. Ispod zastave na lokalnom kolodvoru sat pokazuje 9.43. Na čavlu zabijenom u rozi zid obješena željezničarska mandura. Vlak kreće.
Sasvim smo blizu šumi. Lišće mlade, još niske bukve dodiruju oplatu vagona koji se lijeno provlače kroz prijepodne. Nekoliko pružnih radnika sjede uz rub zemljanog platoa. Smiju se i puše. Nitko ne diže pogled. Ne vide me.
Na kući piše Košare. Vlak je zastao tek tako, nećkajući se što raditi tu. Pa produžio. Uz kolodvorsku kuću je kokošinjac. Žica je visoka, pletena. Uz nju razbijeni ostaci nečega što je moglo biti svinjac. Uhato slovo U naneseno bojom koja se iz crne pretvorila u blijedu.
Vrećica Plodine. I ruka neobrijanog muškarca koji s njom prekoračuje prugu i odlazi dalje prema asfaltiranom putu. Ispod natpisa Gomirje željeznički okrugli sat. Pokazuje 11.15. Moj sat pokazuje 10.48. Hodajuća vrećica nestaje s vremenom.
Pruga se uzdiže. Šutke ostavljamo kuće koje promiču ispod nas. Ispred jedne stol. Plastični dekorirani stolnjak. Na njemu rastvorena križaljka. Ruka klizi po papiru i ispunjava kvadratiće. Sijedokosa žena u majici kratkih rukava. Iznad nje sam. Da smo bliže vidio bi koje je polje ostavila neispunjeno. Dižem pogled i čekam pravu riječ. 7 slova. Ostanak.
Tekst i fotografije Mario Beganović
Od istog autora u našem P.U.M. magazinu
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.