Kako je Đani iznio neoborive činjenice
koje dokazuju da je nepopravljivi idiot
Kad dolazite kod Đanija u posjetu jednu stvar nesmijete nikako zaboraviti a to je dvolitarka Malvazije. Nije to samo znak poštovanja i prijateljstva već uvijet da se vodi suvisli razgovor jer suha usta teško progovaraju. To se posebno odnosilo na Đanija velikog zaljubljenika u sokove od grožđa.
Nakon prvih čaša Đaniju bi se razvezao jezik i govorio bi razgovjetnije, ponekad je to bio monolog i nikad niste mogli predvidjeti odakle će početi i što će reći. Ispio bi čašu, cmoknuo jezikom, pohvalio vino, zapalio cigaretu i krenuo:
-Vrlo dobro se sjećam tog prvog dana kad sam otkrio da sa mnom nešto nije u redu, bilo je to u kinu kad smo kao klinci gledali one budalaste američke filmove. Cijela sala se grohotom smijala, a ja sam buljio u platno pitajući se što je tu smješno? Nikako mi nije bilo jasno zašto se smiju tim imbecilima. Tada sam se prvi put zabrinuo za sebe pretpostavljajući da ću kasnije imati ozbiljnih problema u životu što se pokazalo posve ispravnom procjenom.
-Dakle rano sam otkrio da sam zasigurno idiot jer logičnim rasuđivanjem nikako ne može biti da su svi oni u kinu kreteni a ja normalan. Moji odlasci u kino bili su više stvar ne odvajanja od ostale djece nego što sam želio gledati filmove. Sjećam se ko danas. Nedeljna matinea, film o starom psu Žući, svi klinci iz moje ulice uredno poredani. Žućo je glavni lik, svi ga vole ne samo zato što je lijep već je pametan i neustrašiv, čak mislim da je spasio nekog klinca od napada divlje svinje od čijeg je ugriza ipak pobjesnio i moralo ga se smaknuti. Cijeli red klinaca iz moje ulice složno je ridao, krupne dječje suze klizile su niz nevina obraza a jedino moje oči bezosjećajnog gada ostale su suhe. Pokušao sam ih uvjeriti da Žućo nije ustinu smaknut da on i dalje veselo trčkara Holivudom, da su to sve filmski trikovi, ali nije upalilo, ostali su neutješni.
-U redu, nasmijao bih se Charly Chaplinu iako mi je Buster Keaton bio mnogo zanimljiviji s onim smrtno ozbiljnim licem. Dakle, već sam tada skužio da je film trivijalna bedastoća, a to me uvjerenje prati do današnjeg dana, ne mogu si pomoći. Jedini za koga mislim da se isplati gledati je onaj Rus Tarkovski, za sve ostalo, ako nije čisti art ne dajem ni pet para i nije nešto oko čega treba previše trošiti riječi.
Nasmijao sam se grohotom, ne stoga što je to bilo duhovito, već stoga što je Đani to rekao s pretjeranom oziljnošću, a kad bi krenuo teško bi se zaustavio.
-Drugi dokaz da sam idiot je vezano za paranoju laži. Naime, od prvog dana imam dojam da se oko mene plete razgranata mreža velikih laži. Moj problem je bio u tome što sam to lako prepoznao, imam nos za te stvari. Jednostavno znaš da svi lažu! To je isprobana strategija – što je veća laž to ljudi više vjeruju. A istine se svi boje, istina koja je apstraktna nedokučivost i do nje se ne može. To je ubitačno za ljude, zato su svi ljudi zdravi jer nevjerovanje je bolest koje vodi u ludilo i samoću. Jer ne može biti da je cijeli svijet nenormalan, ne, to nikako ne može biti, svakako da sam ja lud jer jedino u što još vjerujem je urota velike laži. Samo idiot može to tvrditi s takvim uvjerenjem.
-A nekad davno sam i ja vjerovao, znaš… Misliš da su ljudi dobri, sudiš po sebi jer misliš da si i ti dobar samo zato jer nisi imao vremena da nikog zajebeš.Tada sam bio mali i veseli optimistični pizdun svevjernik što znači da sam od samog početka pokazivao sve znakove tipično zdravog ljudskog idiotizma i bio sam uistinu zdrav, a kad sam progledao jednostavno sam se razbolio a ljudi su me počeli izbjegavati i zaobilaziti kao da imam kugu, tada nisu ni pomislili kakvu mi uslugu čine. Naravno zdrav razum govori da problem ne postoji u množini, tj. u ljudima on je uvijek individualan tj. u meni…i svakako da su ljudi dobri, oduvijek su to i bili, u redu, svako malo polude, istrebljuju se, pa počnu ubijati djecu u plinskim komorama ali to ne traje dugo, obično pet godina, to je kao neka epidemija slična gripi dođe pa ode…
Dvolitarka se ubrzano praznila.
-Potom taj moj paradoksalan ukus. Tu sam zbilja zaglavio. Veselo me rastužuje a tužno razveseljuje. Tako je bilo otkad znam za sebe. Od zabavne muzike dobijam bolne grčeve i napade tjeskobe, od popa dobijam šuljeve i urtikarijum , a od tužne, npr. Pete sinfonije Gustava Mahlera ili Mozartovog Requijema naprosto ludujem od sreće i veselja. Ako ovo nije dokaz da sam idiot, ne znam što je. Osim toga duboko sam uvjeren da je cijeli svijet jedna velika ludnica i da su svi ljudi naprosto ludi jedino je pitanje u kojem omjeru i gdje se mogu naći u postotku jedan do sto ako mene pitaš ja sam negdje oko broja 23. A oni koji misle da to nisu ti su najluđi.
Klimao sam glavom jer sam slično razmišljao pa sam načet od vina u jednom trenutku odvalio: – Čakaj malo! moramo razdvojiti sveopće ludilo od idiotizma, slažem se, svi smo ludi ako mene pitaš mi koji smo toga svjesni smo negdje oko broja 10. A što se tiće idiotizma: a što ako je stvar obnuto postavljena? A što ako smo mi jedini normalni, a sve ovo oko nas je bestijalni idiotizam?
Tu se Đani glasno nasmijao dobrih desetak minuta i prestao je tek kad je popio zadnju čašu vina.
Slobodan Libero Kokotović
Slobodan Libero Kokotović
Od istog autora u našem P.U.M magazinu
Jeste li pročitali?
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.