OKO DIDOVO, VILA VELEBITA,
LAŽNI ROĐENDANI UMJESTO BAJRAMA I BOŽIĆA,
DOBAR ČOVIK – KENJCU BRAT, I JOŠ PONEŠTO…
Gubim tlo pod nogama – fala ti, Bože, ode i moja Bosna i Hercegovina u Europu…
Ploče su se dvapu zvale Kardeljevo: prvi put odmah nakon Onog rata, a drugi put nakon smrti druga Bevca…
“Kod tete Olge“ pjevali smo onu pjesmu – „Vozila se gvožđena mašina, od Komina, pa do Rogotina, od Komina, zlato moje“…
Tada još nismo vjerovali u Boga. Spremali smo priredbu: „Šest buktinja plamte, da pričaju svima, da u našoj zemlji šest naroda ima!“…Sa zidova učionica, drug Tito je gledao nas. Ispod njega, direktor škole, drug Mile Ratković, naredio je podvorniku Šaćiru, da zakuje moj crtež, na kome je pisalo „ŽIVIO 29. NOVEMBAR“.
U uglu svakog školskog hodnika bila je „pljuca“. Zbog nje se manje psovalo. Te su se godine „poklopili“ Dan Republike i Bajram. Zlatko je na priredbu donio tevsiju baklave. Svi smo jeli, slavili Dvajesdeveti i Zlatkov izmišljeni rođendan. Onda je Bole oblizao tevsiju. Drug Tito se blago nasmijao sa zida.
Onda smo slavili Marinov rođendan, 25. decembra. Na zimskim ferijama, i ja sam, krišom, proslavio svoj rođendan, 7. januara. Moj drug Nijo bio je sa mnom. Kasnije je pričao raji, da meni, moji, za rođendan, umjesto torte, ispeku brava, i u usta mu stave crvenu jabuku, pa tek onda zapale svijeće…
Bilo je to vrijeme bratstva i jedinstva.
Vrijeme tolerancije. Današnji mirotvorci znaju reći, da bi odmah pobili sve one koji nisu za toleranciju i bratstvo i jedinstvo!?
Nismo uspjeli da sačuvamo naše lažne rođendane. Bili su prevelik zalogaj, čak i za nas.
Osjećam se loše. Gubim i tlo pod nogama – fala ti, Bože, ode i moja Bosna i Hercegovina u Evropu!
KOD BUĐONOG
Posljednje dane ovog novembra ispraćam sirupom bijelog sljeza. Kroz zamagljena okna hladne podstanarske sobe gledam jato novinarskih pataka. Jure nekud, dolje, niz Neretvu, kao guske u maglu. Posljednji kašalj prodajem za minut lanjskog zdravlja. Kupujem naramak ovog jebenog vremena. Peglam pogledom sivu enklavu odmetnutog oblačka, pravim vjetar i prodajem maglu.
Sa prijateljom iz mladosti, Jurom, zvanim Oko Didovo, idem u Kulu Norinsku. Na tom mjestu bila je ogromna kamena zemaljska kugla. Spomenik partizanima. Tu se rijeka Norin pola godine ulijeva u Neretvu, a onda se Neretva pola godine ulijeva u Norin. Sjedamo u trupu, i plovimo u šaš. Lovimo žabe na brener.
Onda idemo u Momiće, na brujet „Kod Buđonog“. Nema ga nigdje boljeg. Čekajući brujet, Jure se već napio:
– Pajdo, pijan sam ki guda! Dobro je moj ćaća govorija: „Benac jedan, pij u gujicu!“ Onda bi zaigrali briškule. Ćaća bi me pustija da dobivam, sve dok ne bi zaspa’. Jutri bi me budija milinom i dušom. Prve su mu riči bile – „Ustani, oko didovo!“ Ja bi, unda, usta’, ki Ban Jelačić, kad ga, ono Rvacka zove… Lipi moj ćaća, Bog da mu dušu prosti… Ajde, pajdo, živija ti meni, za pokoj moga ćaće!
Jurinog su oca, svi odreda, zvali Oko, a Juru Oko Didovo, jer njegov otac ne bi mogao izgovoriti ni dvije rečenice, a da ne kaže „oko didovo“. Bio je melem od čovjeka. Za njega su žene u neretljanskoj župi govorile, da je na ovom svijetu, samo zato, „da je više duše“.
Svu je djecu izveo na pravi put. Najmlađi Jure je završio pravo. Ali, kako nije bio u Savezu komunista, nikako nije mogao da dobije posao. Živio je od izlova vršvi sa jeguljom i od žaba. I, kad bi mu se stislo, pio bi po deset dana.
(Nastaviće se)
Božo Kijac
.
Od istog autora u P.U.M. magazinu
Jeste li pročitali?
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.