GARINA LJUBAV
Zoranina mama je kao djevojka, ljeti, iz Čačka dolazila u Mostar. Voljela je u „Pećini“ pojesti „ćevape“ u lepinji i popiti hladnu koktu na terasi „Bristola“. Preko Titova mosta prelazili su mladi piloti u sivim odijelima. Dječaci su skakali s mosta iz dosade. Djevojke su na nogama imale baletanke, a ispod šarenih haljina od trevire, ubranih u struku, šuštao je škakljivi saten. Preko puta Zoranine mame sjeo je jedan ozbiljan mladić s tranzistorom. Gledali su hotel „Neretvu“ i slušali muziku iz filma „Prodavačica ljubičica“.
Onda je ona zapjevala: „Ti, što prođe pored mene,/ pokraj ugla gde ja stojim,/ pogledajte moje cveće, moje plave ljubičice,/ ljubičice – život moj!“ Poslije su u parku, na Musali, hranili one crvene ribice. Prije zalaska sunca, pratio ju je do ujakove kuće. Između njih dvoje bilo je nešto nalik na ljubav.
Rekla mu je da sutradan ide kući. Ćutao je i slušao tranzistor. Kafu nije ni dirnuo. U parku je i na ribice zaboravio. Iako mu je rekla da večeras može ostati do kasnije, on je predložio da je otprati. Zauvijek su se rastali u ujakovoj avliji, ispod odrine. Ona je prvim vozom krenula iz Mostara. On je bio u istom vozu. Ona ga je vidjela, iako se on krio po vagonima. Ona više nikada nije dolazila u Mostar. On je nije zaboravljao. Bio je novinar i mnogo je putovao. Sve slobodne trenutke koristio je i putovao u Srbiju, samo da nju vidi.
Jedanput ju je pratio u autobusu, kada je iz Beograda išla za Rovinj. Negdje, prije Karlovca, ona ga je primjetila. Kada se ponovo okrenula, njega nije bilo. Vidjela ga je jedanput i u Raškoj, gdje je bila u posjeti bratu na polaganju zakletve. I tada je nestao. Vidjela ga je i na svom vjenčanju, u crkvenoj porti, i taman, kada je namjeravala da mu mahne buketom, on se izgubio između trubača.
Posljednji put ga je vidjela jednog hladnog februara u Kraljevu. Izašla je iz dragstora i čekala na pješačkom prelazu. Pred njom se zakratko zaustavio crni taksi. Ugledala je njega na prednjem sjedištu. Na zamagljenom automobilskom staklu povukao je crtu, a iznad nje stavio svoj kažiprst. Činilo se kao da je stavio tačku na „i“.
Garo! – izletjelo joj je iz usta, ali crnog taksija više nije bilo.
On je, godinama poslije toga, živio povučeno. Imao je neki svoj svijet, čijoj se slikovnici predavao krišom. Često su ga, kasnih šezdesetih i sedamdesetih, viđali na autobuskoj stanici. Kada bi ugledao djevojku sličnu njoj, ulazio bi u autobus i putovao ćutke do posljednje stanice.
Jedne hladne mostarske noći u kojoj je na prstima umirao januar, izašao je na praznu terasu „Bristola“.
Dugo je zamišljeno i odsutno zurio u prostor iluminacija, gdje bi na momente, uz huk, bljesnula rijeka. Poslije toga, dugo je stajao na sredini mosta, zagledan dolje, u dubinu. Vjerovatno mu se u odbljesku podivljale rijeke, u jednom momentu raskošne samoće, pričinila Ona. Ovoga puta, nije mogao odoljeti njenom pozivu. Otišao je u vječni zagrljaj beskonačnosti. Ljudi, kao da su znali za njegovu moru, nisu bili mnogo pričljivi.
Metn’o tačku na „i“, i fertik, – rekao je Jonlija, šef sale, poslije Garine komemoracije…
Božo Kijac
.
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.