EMA
Ema je otputovala prošlu sedmicu. Nisam znao gdje, ni s kim a ni zbog čega. Ostavila mi je kratko pozdravno pisamce u poštanskom sandučiću s nekoliko redaka i to je sve. „ Oprosti, znaš da mrzim rastanke, onu tvoju zadnju sliku možeš nazvati: “Obrisi“. Sretno“. Nisam bio pretjerano iznenađen, a povrijeđen? – svakako. Uglavnom sam tih prvih nekoliko dana nastavio dalje kao da se ništa nije dogodilo. A onda su se počele vrtiti slike.
Ema je bila sva sjedinjena od suprotnosti, istovremeno je bila krhka i jaka, smirena na prvi pogled ali zapravo žestoka, šutljiva ali i govorljiva ukoliko bi je nešto potaklo na istjerivanje „pravde“. Tada bih joj se sarkastično nasmijao:
„O kakvoj pravdi ti pričaš? Ne budi smiješna, to je prejaka riječ, pa cijeli svijet je od samog postanka utemeljen na nepravdi.“ Prkosno bi me pogledala, znala je da sam u pravu…
Imala je svijetlo zelene oči, umne i prodorne, sve je upijala, analitički promatrala i rastavljala na djelove. Imao sam dojam da je od prvog dana znala sve o meni.
U stvari, ona je bila žena čiju si tugu mogao nazvati njenim imenom. Uvijek i u svakom trenu činilo se da je svojoj tuzi rezervirala mjesto koja se nije moglo sakriti iza onog pogleda tvrde ozbiljnosti. Riječi je izgovarala tiho, gotovo pokunjeno, kao da su nekom težinom branile dubinu što se u njoj krije. Kad bi u rijetkim trenucima poveli ozbiljniji razgovor podigla bi obrve i svaku tvrdnju branila jasnim činjenicama. Njena razgovorljivost se odnosila isključivo na kratke anegdote koje je znala žustro i slikovito opisivati i uvjek bi se na kraju morao nasmijati.
Živjela je sama u malom iznajmljenom stanu, imala je dva braka iza sebe i udatu kći u drugom gradu. Doselila se prije nekoliko godina nakon što se razvela i kao zastupnik jedne privatne firme nastavila obavljati posao financijskog stručnjaka u novootvorenoj filijali.
Dok bih uvečer slikao, ona bi gotovo nečujno otključala vrata i ušla u stan, znao bih da je došla po mirisu zaprženog povrća koji bi dopirao iz kuhinje. Voljela je spremati nekakve vrlo ukusne đuveće ili sataraše koje je povezivala s jajima. Nije bila vegeterijanka, ali zbog mene nikad nije okusila ni gram mesa. Večeru bi složila na niskom stolu u ateljeu. U prilogu satarašu našlo bi se nekoliko komada pohanog sira prelivenim „tar-tar“ umakom a sve bi zalijevali toplim čajem od metvice.
Uglavnom je šutjela i morao si je natjerati da ti ispriča nešto o dnevnim zbivanjima. Ona bi to nerado obavila čudeći se zašto me uopće zanimaju takve trivijalnosti. Priznajem da sam se i sam tome čudio jer svaka sitnica koja je bila s njom u vezi postajala mi je važna.
Nikad nije započinjala razgovor koji bi trajao duže od tri rečenice i ni u jednoj nisi mogao zaključiti o čemu razmišlja i kako se zapravo osjeća. Obožavala je slike, vidio si po očima kako ih upija. Poslije večere okrenula bi se slici koju sam upravo radio. Uvijek je s nepogrešivom točnošću znala osjetiti razvija li se slika u pravom smjeru. Znala je nadjenuti imena tim slikama, čim bi je ugledala nazvala bi ju imenom koje je nepogrešivo i samo njoj pripadalo. Potom bi se sklupčala na fotelji, pokrila bi se tamno plavom dekom koju je donjela iz stana i čitala knjigu dok bih ja nastavio slikati. Nikad nismo previše pričali ni o čemu, kao da smo odavno potrošili sve riječi. Komunicirali smo pogledom i dodirom. Često je ostajala preko noći i prespavala na onom mom nisko položenom krevetu bez nogu i ujutro otišla na posao.
Upoznao sam je na poetskoj večeri gdje je čitala svoje pjesme. Nenametljivo i tiho, ali nadahnuto i s mjerom.
Prišao sam joj pohvaleći pjesme i poželio kupiti zbirku. Rekla mi je da nema zbirku niti je želi objaviti. Pozvao sam je te večeri kod mene na piće. Otvorio sam bocu crnog vina i napravio supu. Ona je za to vrijeme šarala ateljeom razgledavajući slike. Ništa nije govorila, pratio sam pogledom njeno gipko i skladno kretanje. Odjednom se okrenula prema meni, gledali smo se neko vrijeme, odlučno prišla i tad smo već vodili ljubav. Kasnije smo tijekom noći prstima vadili prepečeni kruh iz bokalete i jeli ga umjesto večere.
Potom bi jednostavno nestala i ne bih je vidio nekoliko sedmica. Prolazili su dani a ja bih uvrijeđeno ali i strpljivo čekao. Nebrojeno puta sam je poželio nazvati ili potražiti na poslu ali bih u zadnjem času odustao. Na koncu bih pomislio kako se nemam što čuditi jer na kraju krajeva ona je uspješna poslovna žena a ja ubogi klošar koji nešto slika. Napokon bi se pojavila, vedra i nasmijana bez i jedne riječi objašnjenja. Donjela bi pune torbe svakojakih namirnica i pjevajući spremala ručak.
Znao sam o čemu se radi, morala je neko vrijeme biti sama. Ta njena samoća je imala smisleni oblik, istovremeno ju je voljela i mrzila, užasavala se samoće ali ju je prihvaćala kao nešto što joj je suđeno, nešto što joj pripada.
Ne mogu objasniti zašto me privlačilo to njeno priklanjanje ništavilu… Nikad o tome nije govorila jer je sve svoje istine izrekla u poeziji – u njima se vidjela jasna gotovo strasna želja da išćezne s ovog svijeta. Čudnovata je bila ta snaga kojom je progovarala o krhkosti života… žudjeti za blaženim ništavilom… vratiti se u stanje prapočetka. Njeni košmari su uvjek pritajeno i strpljivo čekali…
Mora da se neki gadni zajeb prelomio u neutronima naših mozgova kad nas je upravo to ništavilo uzajamno privlačilo.
Zbilja je čudno… zavoljeti nečiju tugu… kao da je sam nisam imao dovoljno, iako sam od samog početka znao da je ta tuga zlokobna suparnica i da se s njom u njoj ne mogu mjeriti, ništa i nije moglo…
Slobodan Libero Kokotović
1 komentar
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.