Stari Jarac   

Početkom osamdesetih bio sam nekoliko godina zaposlenik  u „Vili Idoli“, secesiskoj ljepotici koja je nekad bila aristokratska ladanjska kuća koju su pretvorili u «Dom za odrasle» Bilo je to nezaboravno iskustvo ponajviše po osebujnim likovima koji su tamo živjeli. Više sam naučio o životu i ljudima u Vili Idoli nego kasnije u svim firmama u kojima sam radio. Bilo je tamo svakojakog svijeta: od mirnih gotovo nevidljivih autista pa do svih vrsta šiznutih manijaka, bivših robijaša i profesionalnih „žicaroša“ Bilo je tek nešto malo penzića koji su poštenim radom otišli u zasluženu mirovinu i nezasluženo završili u ovakvu ospkurnu ustanovu .

 Zanimljivo da i takvoj sredini gdje ljudi žive u vrlo specifičnim uvjetima, okruženi ekstremnim situacijama, postoji neki ustaljeni ritam života koji unutar sebe stvara neka imaginarna pravila. Sama starost nije toliko u igri koliko sposobnost da se održiš na površini zbivanja.
Atmosfera je na izgled mirna, život se odvija između doručka, ručka i večere. Štićenici se usporeno kreću kao dremljive mačke, što od sedativa a više od puke lijenosti. Blaziranu situaciju ne bi narušilo ni spuštanje vanzemaljske letjelice u dvorište doma. Siguran sam da bi i to popratli s bezvoljnom ravnodušnošću.
Najveći broj takvih štićenika što će reći pacijenata imalo je zajedničko dvije stvari: prvo, vrlo zamršenu psihičku sliku zbog koje su svi digli ruke od njih, drugo: neutaživu, gotovo bezgraničnu ljubav prema soku od grožđa, što će reći vinu.
U ciklusima jednom mjesečno odvijala se uvijek ista scena. Dobivši ostatak od penzije sve bi zapili isti dan, kolika je bila, nije ni čudo. Ali problem je bio u tome što neuroleptici i psihofarmaci kojim su ih kljukali u konbinaciji s alkoholom naprosto čudesno djeluju. Lud postaje luđi do nesagledivih razmjera pijan pijaniji i od samog pijanstva. Osoblje je već bilo izvježbano i spremno na destruktivne ispade, a na dan isplate penzija „Crvena križ“je   čekao u dvorištu, utrpali bi ih jedno desetak i pravac Psihijatrija, ovog puta zatvorenog tipa. Tamo bi bili nekoliko dana do potpunog otrežnjenja, potom bi se vratili u dom u jednoličnu apstinenciju čekajući novu isplatu, novo pijanstvo, ispad, pa opet Psihijatrija i tako u nedogled.
Radeći u Vili Idoli naučio sam nekoliko po život vrlo bitnih činjenica: prvo, kad ostariš – najebo si – svrstan si u otpisane -svi jedva čekaju da rikneš pogotovo ako si u posjedu nekretnina. Drugo – pouka: sve ih zajebi i ne ostavljaj nikome ništa, potroši sve za života, treće u što sam se uvjerio da koliko god  si star, nema tih godina koje te mogu spriječiti da ti se digne ako ti se diže.

Najzanimljiviji starac kojeg sam tamo upoznao bio je Ranko, prošao bi kao dvojnik Gary Cupera. Imao je sedamdesetak godina. Bio je to izuzetno markantan i vitalan stari jarac. Iako gola baraba i kriminalac, imao je manire gospodina i držao se kao da je došao iz  gornjeg doma lordova. U dom za odrasle je stigao direktno iz zatvora odležavši lijepi broj godinica zbog bigamije i prijevara. On je zapravo kako se pročulo bio žigolo starinskog kova i cijeli je život zavađao i potkradao žene. Bio je razgovorljiv i često mi je pričao o tome. Bile su to nevjerojatne štorije.  Oženio se barem desetak puta, to su u pravilu sve bile dobro držeće udovice s nasljedstvom. Predstavljao se kao trgovački putnik – posrednik u veleprodaji. Kad bi nakon nekog vremena udovice počele sumnjati u njegov karakter, obzirom da nije bilo nikakvog financijskog priliva osim odliva a žene koliko god bile zaljubljene imaju i materjalističku crtu, Ranko  bi skužio da se stvar nepovoljno odvija po njega, izvukao bi im lovu uvjerivši ih u povoljno ulaganje i nestao. Otišao bi u drugi grad i sve počinjao ispočetka. Imao je barem dvadesetoro djece rasute po cijeloj državi. Svjedočio sam da su  ga ta odrasla djeca često posjećivala. Bila je to nevjerojatno šarena družba, ljudi iz polusvijeta mahom kriminalci i jebivjetri, ali na moje čuđenje, uvijek su prema njemu pokazivali brigu i poštovanje.

Najviše se užasavao bilo kakvog posla, nije dizao ništa što je bilo teže od krigle piva. Čak i sama pomisao na rad ga je umarala, a gdje ste vidjeli lorda da nešto radi?

 Jednom mi je ispričao nevjerojatnu štoriju kako je u zatvoru nakon nekoliko godina robijanja saznao da mu je kolega robijaš ustvari sin iz jedne njegove pustolovine. Da je bio pismen, kao što nije, mogao je napisati stotinu istinitih priča i romana, zavidio sam mu na tome.

U početku mu nisam vjerovao jer mi je to izgledalo previše nevjerojatno – da bi bila istina, ali gušt ga je bilo slušat. Iako sam cijelo vrijeme mislio – laže stari maher ali kasnije se pokazalo da nisam u pravu.

  – Pa dobro reci mi Ranko: kad su te ulovili, kako je to izgledalo na suđenju? Skupile su se te silne žene i što? Jesu li tražile tvoju glavu na panju?

Ranko se nasmiješi.

 – Onaj tko ti je rekao da su žene osvetoljubive taj nema pojma o ženama, ne samo što nisu tražile odmazdu već su  svjedočile u moju korist.

 – Ma daj Ranko, sad si pretjerao. – odmahnuo sam rukom –

 svi znaju da je prevarena žena opasna i osvetoljubiva.

 – Samo ako te nisu voljele i ako si bio grub prema njima –  reče on s smiješkom. – Nikad nisam udario ženu pa čak ni izrekao grubu riječ.  Žene moraš uvijek milovati i stalno im šaputati.

Da ima istine u onome što mi je pričao posvjedočio sam se  odmah po njegovom dolasku jer su se počele događati neobične stvari; starke su počele oblijetati oko njega. Jedna mu je kuhala, druga mu je prala, treća mu se podavala. Udovica Julijana, škrta, namrgođena i nasmrt ozbiljna starica, jednog je dana na očigled svojih cimerica zapjevala u sobi, skinula je crninu i obukla vedru plavu haljinu. Ranko ju je vodio na večere koje je naravno ona plaćala a on je volio probrana jela i bio poznavatelj dobrog vina. Veza je trajala nekoliko mjeseci dok pomlađena gospođa Julijana nije potrošila svoju ušteđevinu, tad se prešaltao kod gospođe Fragnioli, dobrostojeće udovice koja je imala malu penziju, ali je prodala nešto zemlje, na užas svoje rodbine. Međutim, Ranko nije izgledao sretan, kad bih ga upitao što mu je – rekao bi mi s uzdahom – Ne mogu se požaliti, ali nije to, to, e da mi je nešto mlado, ma samo da liznem.

Kad je zahladilo, Ranko mi se potuži da ima ozbiljnih problema sa svoja tri cimera u sobi – Žale se na buku, a žene ko žene stenju …, što ja tu mogu – jedva čekam toplija vremena da mogu prčiti u  prirodi.

A onda je ustaljenost u domu za odrasle dobrano uzdrmala Mica. Bila je to kršna i visoka žena u četrdesetim vrlo zamršenog psihičkog ustrojstva. Imala je  raspršenu crnu kosu i čudan pomalo divlji pogled koji nikad nije gledao sugovornika. Osnovne crte lice su naginjale ka smjehu u kojem se nazirala primjesa histerije. Govorila je za nekoliko oktava višim tonom a još se glasnije smijala, a kad bi jednom počela nije se mogla zaustaviti i nije birala vrijeme obično je to bilo poslije ručka kad bi štićenici malo prilegli. Hodnici su odjekivali njenim smjehom i bili popraćeni gunđanjem stanara. Kad su se oni odvažniji požalili sestri Karmeli ona je lakonski odgovorila: – E vama svaki kurac smeta! Pa šta ako se smije? Znači da je sretna! Vama bi bilo draže da plače!?

Ubrzo smo saznali da su njih dvije iz istog kraja, selo do sela u nekoj Dinarskoj zabiti. Mica je bila njena miljenica i nitko joj ništa nije mogao.

Stari kurber Ranko prvi je dan krenuo u akciju da izvidi teren. U dnevnom boravku su gledali televiziju on je sjeo do nje i nabacio najšarmantniji osmjeh iz svog arsenala. Glas je artikulirao do faze topljenja ali osim glasnog i pomalo prezrivog smijeha nije polućio neki naročiti rezultat Mica nije mogla govoriti a da to nisu čuli svi ostali. Uglavnom rekla je Ranku:

 – Znam ja šta bi te Vi htjeli ali to Vam neće uspjeti jer ja sam čista ko djevica Marija…da, da šta se čudite…? ja sam još uvjek neokaljana i nevina i podat ću se onome koji me oženi u braku sklopljenim pred Bogom.

Ranku se zaledio onaj kurberski osmjeh i u nevjerici, kao da nije dobro čuo upita: – Vi ste neubrani cvijet u tim godinama? Recite da se šalite?

Mica se malo zacrvenjela koliko se to moglo vidjeti kroz tamnu kožu i kroz smjeh odmahivala glavom.

Ranko ustade, krene prema vratima i promrmlja:- Nevina si ti u lakat.  

Koristeći naklonost glavne sestre Karmele, Mica preuzima vlast u domu i postaje njena desna ruka, čak je uspjela razbiti berijeru osoblje-štićenici i počela piti kavu s medicinskim sestrama što je ranije bilo nezamislivo.

Tada se pojavljuje Zlatko kao čudo neviđeno jer je zapravo bio muška Micina kopija: Crnkos, visok, nešto mlađi od Mice. Uvjek nasmješen i za razliku od nje šutljiv, ako bi ga nešto upitali morali ste se načekati jer je poprilično mucao zato je radije puštao druge da govore a on bi susretljivo i vrlo strpljivo slušao ljubazno se smješkajući. Duša od čovjeka. Kasnije smo doznali da njegov dolazak nije bio nimalo slučajan jer je tome kumovala sestra Karmela koja ga je preko veze dovukla iz jednog manjeg doma u provinciji.

Nitko se nije iznenadio kad su nakon nekoliko dana ruku pod ruku krenuli u šetnju. Bili su zapravo nerazdvojni i nakon nekoliko mjeseci počelo se šuškati o njihovom skorašnjem vjenčanju koji se i dogodio, skromno i neprimjetno. Ostali štićenici su to prokužili samom činjenicom što su mladenci dobili vlastitu sobu pod ključem što je bio izuzetak.

Nakon prve bračne noći zakucali su u ambulantu, blijedi i smrtno ozbiljni. Uspostavilo se da Zlatko nije konzumirao brak a Mica je i dalje ostala «neokaljana» Glavna sestra Karmela, poznata po tome što sve probleme brzo i efikasno riješava, ovog puta je ostala malo zatečena. Mica je ljutito verglala a Zlatko je buljio u pod. Predložio sam Karmeli da se posavjetuje s doktorom što je ona i učinila. Ubrzo je doktor zaključio da su uzročnici problema  jaki neuroleptici koje je Zlatko pio triput na dan pa je smanjio miligrame više od pola, nakon što ni to nije polučilo nikakve rezultate doktor je posve eliminirao lijekove ali i to se pokazalo neučinkovito. Mica je bila očajna i spominjala razvod. Pred nama su se doslovno gasila dva života. Doktor je nemoćno širio ruke. Sve je izgledalo beznadežno i tada sam predložio da bi se u ovoj situaciji trebalo posavjetovati s pravim stručnjakom za seksualna pitanja tj. starim iskusnim kurberom Rankom. Svi su ismijali moj prijedlog ali ja sam bio uporan i nagovorio sam Micu da se povjeri Ranku i zatraži savjet. Otišli smo do njega. Stari maher je sjedio na osunčanoj terasi i pušio cigaretu. Ukratko sam mu obrazložio problem i zamolio da pomogne sirotoj Mici. On se zaštitnički gotovo očinski okrenu Mici koja ga je gledala raširenih i paničnim pogledom.

-Ajde Mico, reci ti čika Ranku u čemu je zapravo problem?

-Problem je u tome što on nije muško eto gdje je problem.

-Kako nije muško onoliki čovjek?

-Pa nek dokaže ako je muško, nek se pokaže na djelu.

-Slušaj Mico, moraš ti razumjeti čovjeka, on je junfer kao i ti a oboje ste malo zbunjeni, a reci ti meni a što si ti kao žena poduzela?

-A šta ja tu imam poduzimati – ja sam skrušeno legla kako i dolikuje udatoj ženi, raširila noge i čekala da on nešto poduzme.

-E Mico. Mico, pa odakle si ti došla iz samostana? Šta ti misliš da ona muška stvar skaće kao iz katapulta. Ne može to tako. Nemati druge nego ga potaknuti malo.

-Mica je potamnila u licu i razgoračila oči.

-Kako potaknuti ? ne mogu ja to, kako ću ja to…?

-Ne brini Mico, sve će tebi čika Ranko pokazati – hajdemo u tvoju sobu.

Ona se  zamisli i u očaju pogleda u nebo, pa ipak okolišajući, gledajuću unezvjereno krenu za njim. Zlatka su poslali nekim poslom u grad i zaključali se.

     Nakon nekoliko dana obuka je pokazala znatni napredak, osmjeh se vratio na lica novopečenih supružnika. Kad sam ih vidio kako se smiju i natjeravaju po dvorištu znao sam da je Rankova poduka bila djelotvorna. Došao sam do njega na terasi, promatrali smo ih neko vrijeme.

-Ranko se očinski smješkao.Ranko majstore, svaka ti čast….pa ti bi mogao otvoriti seksualnu ordinaciju.

Ranko ozbiljno potvrdi.

-Nema problema, čika Ranko ordinira od 0 do 24.sata

      Ali stari kurber nije dočekao toplija vremena u Domu za odrasle jer je u međuvremenu dobio otpust i premještaj. Razlog je bio predvidiv i posve banalan, uhvatio je dežurnu sestru za sisu i guzicu istovremeno, s leđa, dok je iz ormara vadila lijekove.

– Pa dobro Ranko jesi li ti lud? Šta ti je bilo čovječe?  – Upitah ga dok je spremao stvari u olinjali kofer. On uzdahne.

– Ah, gledam ja nju, ono napeto mladalačko dupe, one krupne sise kao zrele kruške i rekoh sebi idem je stisnut pa šta bude i jebiga…

Tekst Slobodan Libero Kokotović

Sve fotografije Miroslav Jovović,

umetnički fotograf iz Podgorice

Nova priča Fride Šarar