“Danas ponovo počinju nova nedostajanja, nedovršeni zagrljaji i tek načeti razgovori. Danas nema novih listova, novih piskaranja.. danas se samo nemo gleda u dan, kao da je u stanju da nešto naposletku kaže. Danas se ponovo pronalazi put iz iste priče, iz igre u kojoj je sve završeno… Danas hod počinje utabanom stazom, ravnom linijom hodočašća koja se završava tragedijom. Danas su suze stari znanci očiju bolnih. Nigde se više ne gleda u daljinu, ne traže se vrhovi zlatnoga hrama. Snovi su stisnuti na sitne sate gde nestaju u mehuru utemeljene taštine. Danas je svet obukao najružnije crno, da prkosi svakoj dobroj volji. Danas se osvrćemo na put kojim nismo želeli ići, a prešli smo ga nevoljom i dospeli u mrak. Sad strani su oblici, dodiri vlastitog tela. Tuga je izumitelj velike tišine u kojoj ne prepoznajemo dozivanje ličnog imena. Nikada mi i nismo postojali, danas smo još jednom pristali na zamenu kako bi poslednji put produžili nadu za neko daleko sutra.”
Naslovna fotografija Milica Bojović.
2 komentara
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.