Ulazim s tobom u kuću čiji vanjski izgled ne zapažam nikad zbog predanosti našem razgovoru.
Ne znam ni ulicu, ni grad; bez tebe, ja tu kuću ne bih našla.
Prva soba je Trenutak.
Dvije udobne fotelje i okrugli stolić. Kristalna posuda za čokoladne praline i boca konjaka; uvijek iznova dvije velike, blistave čaše kao cvjetne čaške tulipana.
Pojaviš se kratko, jako kratko. Toliko kratko da pomislim da je bolje i da te nisam vidjela. Praznina.
Ispijam svoj konjak i pojedem pola pralina. Tvoja čaša ostaje nedirnuta. A ja je ne pomičem.
Druga soba je za razgovore u kojima loviš moje smiješne izjave, nespretnosti i ponavljanja dječjih tvrdnji koje ti izvrćeš, a ja se smijem i ti se smiješ i preplavi me nježnost. Utopim se tada u tebi od svoje nježnosti koja se razlije. I ti se smiješiš. I ti si Nježnost.
Treća soba je soba naših tišina. Kad razgovor staje. Kad odjednom nestane smijeh. Tad ne govorimo. Samo se osluškujemo. U njoj se jedva naziremo. Sve je u osjetu sluha, u školjci uha.
Samo disanje; tvoje i moje.
I uzdahnem ponekad, gotovo u pravilnom ritmu, a ti tad kažeš – ne uzdiši, svaki tvoj uzdah je moj Nemir koji teško podnosim. I možemo se porezati na oštrinu napetosti.
Četvrtu sobu nekad i preskočimo. U njoj pričamo o vremenu, posebno često, kako je hladno u Sibiru. Apsolivirali smo da se temperature spuštaju i preko minus šezdeset i penju se maksimalno do dvadeset u nekim predjelima, a na krajnjem sjeveru tek do pozitivnih pet stupnjeva. Tu se smjestimo uz veliki napor.
( Na Wikipediji, koja je puna krivih informacija, a to smo isto potvrdili, piše da se temperature penju i do četrdeset. Kad sam ti to pročitala, zvučalo je glupo. Naravno, ti nisi povjerovao niti sekundu, a ja sam tražila enciklopedijski izvor koji je dao točne informacije jer volim potvrditi istine. Tebe se ne zbunjuje, a ja sam zbunjena cijelo vrijeme.)
Da, treba nam neko hladno mjesto kad nemaš dovoljno vremena. Tu se smjestio Sjever.
Peta soba. Soba koja guta vrijeme i cijeli svijet.
Soba s francuskim prozorom, s francuskim krevetom za francuske poljupce.
Na velikom francuskom prozoru su teške, duge i bogato nabrane zavjese. Padaju na pod dvadesetak centimetara. Kad kroz njih poželi proći sunčeva svjetlost uspije u zanemarivom omjeru tek toliko da stvori čaroliju kroz zlatne i srebrne niti brokata na tamnoj podlozi koja se jedva zaustavi na zidu.
To je soba toplih zemljanih tonova u kojima je utopljena crvena; tek toliko da izbija jedva primjetno.
Sve to zapažam dok postajem svoja.
Da, i krevet je velik i soba je velika i sve u toj sobi je veliko.
Mi smo najveći.
I neću opisivati kako me tu ljubiš.
I neću opisivati kako te ljubim, kako se ljubimo.
Neću pričati kako pratim i uzvraćam tebi u sobi koja miriše na nas.
U sobi koja guta sve, samo ostavlja nas i pušta da nam kapi klize niz leđa. Neću pričati da ih lovim usnama, one koje ti kliznu sa čela, niz lice, s vrha nosa na moje usne. I moje su tad.
Neću reći da mi onda treba vrijeme, ono koje je progutala soba.
Neću reći da mi treba svježi zrak jer sam gubila dah.
U toj sobi je Simfonija.
…
Sve sobe su oko centralnog predsoblja bez prozora. Petera vrata. Iz svake sobe u njega ulazim. Iz svake sobe iz njega izlazim.
To je samo moj prostor.
U njemu tebe nema osim tebe u meni.
18.6.2019.
Gordana Šiško
doživela putovanje u Rovinj?
Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.