Sifet (Labinske priče) – Mario Beganović

SIFET    

Zvizdan. Središnji trg u Raši obojan u bijelo. Sunce se presijava preko zidova, preko poda, preko rukohvata koji vodi gore, na kat, prema Muzeju rudarstva, prema onome što Raša jeste – duboko okno iz kojeg se crpe priče koje nadilaze maštu.

„Kako ste rekli da se zovete, Safet je’l tako?“  Pitam u podnožju rukohvata čovjeka u 60-im godinama.

„Sifet, ne Safet, Sifet.“

„Aha, oprostite.“

„Ma u redu je, često me miješaju sa Safetom.“

„Ajmo gore, napravit ćemo razgovor u muzeju.“

„Može.“

Ulazimo skupa, on moje visine, hoda uspravno, ne kvari korake drhtajima ili treskom koju bi znao vidjeti kod rudara.

Gdje ćemo, pita me.

Evo, u ovaj dnevni boravak.

Ulazimo u prostor koji evocira isti onakav boravak u kakvom je hiljade raških rudara živjelo iza onog rata. Sjeda, u ruci ključevi od auta. Ne pita me, kao što to mnogi čine, što ćete me pitati. Navikao je da ne pita nego da radi.

Sifet. Gradačac. Bosna. Završio osnovnu i tjeraj dalje. Građevina za klinca od 15. Osijek, Zagreb, Karlovac, Rijeka. Firma Viadukt. U Rijeci je čuo da traže rudare. Dosta mu je bilo kiše i zime i sunca i žege.

Dolje, u jami, svaki dan ista klima, veli Sifet. „A i šta bi se bojao, pa opasnije je bilo raditi na građevini nego dolje, u jami. Žena i sin čekali u Rijeci da vide hoće li se snaći. Ma što se imao snalaziti, radim od malena, dolje nema puno priče, ima da radiš svoje i čuvaš glavu.“

Paralelno vukao i večernju školu, kvalificirao se za kopača, pod sobom imao još 5 ljudi.

„Norma ubitačna, deset do petnaest dužnih metara, pomagali smo jedni drugima da je ispunimo, jebi ga, tko te pita možeš li. Žena nije bila sretna da svaki dan idem dolje. Mislila je da mi se neće svidjeti, al meni bilo dobro, snašao se, u Krapnom kraj Raše uzeo stan u najam i zvao ih da dođu. ’83. nam se rodila i kćer, kako se rodila tako sam od uprave rudnika odmah dobio i stan u Raši. Dolje kad si, nema tko je kakav, tko je čiji, svi smo crni, svi kao jedan. Bosanci, Slovenci, Srbi, domaći ljudi, nema tu da je netko razliku radio.Ma dolje nam je bilo ljepše nego gore, pogotovo kad krenule sve slabije plaće. Došao i rat, šta ću, kud ću, te ’91. sam uzeo otpremninu iz rudnika, 24 plaće, i u Krapnom otvorio dućan sa ženinim bratom. Ih, bolje da nisam.“  Veli tako i digne ruke kao da se predaje.

„Tu sam možda i pogriješio, ali jebi ga. Tako je to bilo. Sudbina, što se kaže. Zatvorio dućan, vratio se na građevinu, i onda me zadesila bolest.  Prije 18 godina mi operirali rak na grlu i od tada sam u penziji.“ Stišće jače rupicu na grlu da ga se bolje čuje : „Malo sam previše pušio, šta ćeš, 3 i pol kutije na dan.“

Gledam ga, njemu se oči smiju, ne plače nad sobom.

„A što je s Bosnom? Ma koja Bosna, nemam ti tamo više nikoga, to i nije Bosna, a i ja nisam više onaj od onda. Ovdje sad znam više nego tamo. I Labin i Rijeku i Pulu i Rašu. Tu mi i doktori i djeca i sve. I da znaš, opet bi u jamu.

Ma Sifete?

Bi, opet bi. Nema toga da bi se bojao, opet bi išao.“

Uzima ključeve od auta sa stola. Na stolu ostavlja pepeljaru s cigaretama iz onog doba, novine  iz onog doba, prazne tanjure iz onog doba. Na stolu ostavlja i vlažan otisak dlanova. Gledajući ih nakon što je otišao, nikad ne bi rekao da su to rudarske ruke. Nema u njima one veličine. Ruka kao i svaka druga. A nije.

Sakamoto pred ponoć. On i ja u sobi. Gudalo violončela. I njegov piano. Eksperimentalno, a slušljivo. Ili je to samo takva noć, u kojoj mi treba zvuk bilo čega, samo ne tišina.

Tekst i fotografije

Mario Beganović

Mario Beganović

.

Od istog autora u P.U.M. magazinu

Mario Beganović, u svom stilu, koji nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Jeste li pročitali?

Comments are closed, but trackbacks and pingbacks are open.